Ljubitelji košarke su već navikli da ih u podkastu Blok po blok očekuju najatraktivniji sagovornici iz sveta igre pod obručima, a najnoviji gost Srđana Radojevića i Aleksandra Džikića bio je Martin Šiler, aktuelni trener litvanskog velikana Žalgirisa i čovek nesvakidašnje košarkaške biografije.
Šiler je karijeru počeo u Nemačkoj kao asistent, a potom je postao i glavni trener.
„Tako je, počeo sam još ranije, igrao sam košarku na najvišem nivou u mlađim kategorijama, želeo sam da
postanem profesionalni igrač, to mi je bio san, ali sa nekih 17 godina shvatio sam da se to verovatno neće desiti. Nisam bio loš košarkaš na početku, ali kako su prolazile godine, nisam mogao da se nosim sa vršnjacima i shvatio sam da neću moći da budem košarkaš i onda sam vrlo brzo došao do ideje da budem trener, sve se to desilo veoma brzo jer moj san je bio da budem igrač. Međutim, počeo sam trenersku karijeru veoma rano i bavio sam se i sportskim menadžmentom, što su verovatno dve najbliže stvari profesionalnoj karijeri igrača. Meni je to bilo normalno i time sam nekako uspevao da zadovoljim sebe i roditelje. Radio sam sa mladim igračima veoma dugo, nekih 19 godina”, govorio je Martin Šiler za podkast Blok po blok.
„Onda sam dobio posao u Austriji, kao koordinator svih mlađih kategorija, doveo me je Raul Korner, koji je sada trener Bajrojta, onda sam otišao u Nemačku i bio asistent u Artland Dragonsima u nemačkoj ligi, tamo sam radio sa Štefanom Kohom i Tajronom Mekojem. Posle sam prešao u Ludvigsburg kao asistent, radio sam sa Džonom Patrikom i tokom tog vremena, dok sam bio u Artlandu počeo sam da sarađujem i sa nemačkim nacionalnim timom gde su Kris Fleming i Henrik Redl i tu sam već pet leta i tu sam se upoznao i sa Aleksom Džensenom, koji je sada asistent u Juti Džez, postao sam dobar prijatelj sa njim, a posle dve godine, razvojni tim Jute u “G” ligi je tražio trenera, on je predložio mene i tako se sve desilo. Naravno, imao sam dug i težak intervju, Aleks, ti znaš kako to ide u Americi, koliko je teško i koliko se ljudi bori za te poslove. Ja sam bio srećan zato što sam uopšte u konkurenciji. Ja sam otišao tamo ne zato što je moj san uvek bio da odem u Ameriku i radim tamo, već više zato što, posle sedam godina, sedam godina rada kao asistent u BBL, želeo sam da budem glavni negde”, priča trener Žalgirisa.
“Godinama nisam mogao da dođem do posla glavnog trenera u Nemačkoj, a onda je došla ponuda iz Solt Lejk Sitija da budem glavni trener i prihvatio sam je. Naravno, posao glavnog trenera je mnogo drugačiji od posla asistenta. Raditi tamo je bilo veoma zanimljivo iskustvo na više načina, i sa kulturne i sa košarkaške strane i u stvari sam bio i dalje pod ugovorom tamo kada me je pozvao Žalgiris, a to je bila odluka o kojoj nisam mnogo razmišljao.„
Kako to izgleda raditi u G ligi? Šta se recimo dešava kada neki NBA tim odluči da pozove vašeg igrača tokom zagrevanja ili tako nešto?
“Da, upravo tako, baš mi se to dogodilo. Bio sam tri godine tamo i prvi put kada je NBA tim zvao mog igrača bilo je upravo tokom zagrevanja. Imali smo šuterski trening i nije bilo lako jer znate da svakog trenutka možete da ostanete bez nekog igrača jer se glavnom timu povredio neko. Kod nas je bila još teža situacija jer nismo igrali u istom gradu kao glavni tim, mi nismo igrali baš u Solt Lejk Sitiju i onda je bilo još teže praviti takve transfere. Recimo, neki su ujutru trenirali sa glavnim timom Jute a uveče sa nama a ja sam znao da recimo oni mogu da zadrže nekog igrača posle jutarnjeg treninga. Iskreno, morate da budete veoma fleksibilni, ali mi smo imali dobru strukturu, baš zato sam želeo da imamo jasan stil igre i da ga svi dobro poznaju. Onda je mnogo lakše biti fleksibilan. Međutim, tanka je linija, možete biti fleksibilni, a da napravite totalni haos. Zato i unutar te fleksibilnosti morate da imate strukturu i to je veoma interesantno sa profesionalne strane. Morate da dodajete neke stvari, neki igrači moraju da igraju određeni broj minuta, morate da imate određene postave na terenu u nekom trenutku, mi smo imali recimo tačno određene minute za određene igrače i ništa nije bilo slučajno, sve je bilo iz nekog razloga, recimo, u drugoj godini, imao sam zadatak da mi starteri budu i Vili Rid i Toni Bredli, dva igrača od preko 2.10 i svaki je morao da igra 28 minuta po utakmici i bar 8 minuta morali su da budu zajedno na terenu. I onda, odjednom u G ligi, koja je super-brza, imao sam dva momka od 2.10 na terenu u isto vreme i morao sam da igram pik end rol skoro svaki napad jer samo na taj način sam mogao da uradim nešto, ali generalno, bilo je veoma interesantno”, ispričao je Šiler.
Koliko ste bili uključeni u treninge Juta Džeza, odnosno, koliko je Kvin Snajder uticao na vašu košakašku filozofiju?
“Mnogo, mnogo, bio sam veoma uključen u treninge Jute, ja sam vodio ceo proces drafta, sve treninge i probe pred draft sam ja radio, vodio sam skoro cele pripreme za prošlu sezonu, mi, kada kažem mislim na mene i stručni štab, smo bili na svim sastancima Jute Džez, bio sam u svlačionici pred svaku utakmicu, znate, kako je sezona odmicala nisam mogao da budem toliko sa njima, ali pošto se G liga završava rano, kraj marta, početak aprila, zavisno od toga šta uradite u plej-ofu, onda sam se vratio u Jutu i proveo tamo dosta vremena. Mislim da sve zavisi od odnosna, ja sam se odlično slagao sa Kvinom i on je bio veoma otvoren. Mnogo mi je pomogao i i dalje sam u kontaktu sa njim”, ispričao je Austrijanac.
Da li biste mogli da nam kažete razlike u smislu asistent – glavni trener, trener u Evroligi, trener u G ligi, za mene, to su sve potpuno različiti poslovi, načini gledanja na stvari, različite uloge, mislim da ljudi to ne razumeju. Dovoljno jer lako je davati savete a teško je davati naredbe. Recite nam nešto o tome, prvo asistent u Evropi, pa glavni trener u G ligi, pa onda glavni trener u Evroligi, koje su glavne razlike?
“Mislim da si upravo rekao, davanje saveta i davanje naredbi, kada ste asistent, onda dajete savete, analizirate, dajete predloge glavnom treneru na osnovu tih analiza, a kao glavni trener, vi donosite odluke i za to ste plaćeni, zvuči tako duboko, ali prilično je jednostavno, mnogo je različito kada vi donosite konačnu odluku. Mislim da sam stekao veliko iskustvo radeći u G ligi, i radeći kao asistent, postao sam mnogo bolji trener, shvatio sam šta treba raditi u kojim situacijama, da ne traćim reči, da ne traćim vreme, jednostavno sam naučio kako da uradim neke stvari efikasno i brzo i da brzo reagujem. Kao asistent, i ovo pričam samo u svoje ime, počeo sam više da shvatam, ne znam kako da se izrazim, da više razumem i osećam kada da dajem savete, kada da ćutim, koja je emocionalna komponenta svega. Jer, kao asistent, ubeđeni ste u neke stvari, ubeđeni ste da ste u pravu, ali morate da budete lojalni i po meni, lojalnost je važnija od znanja i uvek sam bio 100 posto lojalan. Dakle, ja sam 100 posto ubeđen u nešto i želim da to proguram, da objasnim glavnom treneru, ranije bih to uradio, i verovatno sam nervirao mnoge trenere i to je u redu… Ali, ponekad, postoji vreme i mesto za sve, mislim da sam napredovao a glavni treneri već imaju sasvim dovoljno problema, i ponekad je sve to ednostavno previše informacija za njih.”
S sada ste glavni trener u Evroligi i imate asistente pokušavate da promenite malo način na koji se stvari rade u Žalgirisu, zar ne?
“Da, imam odlične asistente. To mi se svidelo i u G ligi jer sam imao odličan stručni štab i po meni, to je najvažnije jer na kraju krajeva, mi smo profesionalna familija i kada krene loše, svi smo zajedno, kada se smrači i kada postane ružno, svi smo zajedno tako da sam ponosan na ljude sa kojima radim i meni je veoma važno sa takvim ljudima. Mislim da je to veoma važno i za tim i za igrače i oni veoma brzo osete da li ste zajedno ili niste, a ako osete da niste, onda pokušavaju da iskoriste to, a “senzori” su im stalno uključeni. Zaista verujem u to da asistentima treba da se da više slobode i moći, zato što iskreno verujem da sve to može samo jedan čovek da uradi, ne zato što sam dobar već zato što verujem da više ljudi može da uradi više stvari. Mislim da igrači poštuju mene više ako vide da ne glumim da znam sve o fintama u postu koje treba da izvode dvometraši kada ne znam. Jednostavno, onda pustiš da radi nekoga
ko to zna bolje, razumete? Mislim da se zato u Americi bolje radi. Nije tačno da oni nisu inteligentni, oni jednostavno rade drugačije. Drugačije shvatanje igre. Morate biti tamo da biste shvatili, ne možete biti arogantni, jednostavno, kulture su različite, i ja sam odrastao u malo drugačijoj kulturi, mama mi je iz Britanije a otac iz Austrije, odrastao sam u Nemačkoj, živeo sam u Americi i na mnogim drugim mestima.”
Morate da imate talenat da biste ostvarili rezultate.
“Tako je, talenat je najvredniji od svega. Jednostavno je tako. Uzmimo, recimo, Tajrisa Rajsa. On je pomalo nonšalantan i kul momak i evropski treneri i neke evropske kulture neće to prihvatiti. Ali, najvažnije od svega je da on briljira kada se igra. Ostavi srce na terenu na svakoj utakmici i mnogo je talentovan. To je mnogo, zar ne? Morate poštovati takve igrače. I naravno, oprostite mu ako jednom nije ispratio pik end rol protivnika do kraja, potapšite ga po ramenu, recite mu da to uradi bolje sledeći put, morate da shvatite da imate posebnog momka i da ga ispoštujete.”
Šta birate, statistike i tendencije, ili se vodite instinktom?
“Živimo u svetu analitike i naprednih statistika… Pa rekao bih… kada pripremam utakmicu naravno da pogledam analitiku, statistiku i tendencije, to ima veliku ulogu kada pripremam utakmicu, ali kada počne utakmica, onda se oslanjam na instinkt, zato što je na kraju krajeva sve ovo igra. Ako želite konačan odgovor, mešam jedno i drugo, u pripremi analitika, tokom utakmice instinkt. Kada je počelo sa tom analitikom, meni je to bilo super-interesantno, Mislim da to još nije postalo globalno, ali morate priznati da je igra mnogo racionalnija ulaskom te analitike, dok se u Evropi igra i dalje bazira na emocijama.”
Pogledajte čitavu 14. epizodu podkasta „Blok po blok„.