Unučići votke posle meča i saigrač sa sačmarom u gepeku

Privatna arhiva

U slobodno vreme igra košarku iz ljubavi, a primarni posao mu je rad u organizaciji koja pomaže ljudima sa problemima zavisnosti, mentalnim problemima, i beskućnicima. Tako u Irskoj izgleda život sagovornika Sport kluba – Darka Bućana.

Privatna arhiva

Igrao je košarku na koledžu Stejt Fer, gde je bio i doskorašnji igrač Crvene zvezde Kevin Panter, a u Irsku je prvi put došao na praksu za posao 2013. godine. U njoj je igrao za nekoliko klubova, osvojio je Superligu i Kup sa Blu dimonsima 2016, a danas je igrač/trener za Fr. Metjuz, klub iz Korka.

U intervjuu za Sport klub Bućan nam predstavlja košarku u Irskoj, ali i život i ljude, uz brojne živopisne priče iz karijere, i jednu zastrašujuću sa koledža.

“Jedan smo od retkih timova (Fr. Metjuz) koji ima svoju halu, mlade igrače koji žele da napreduju i nema opterećenja rezultata. To je sve na volonterskoj bazi, a uz to smo imali jednog profesionalca iz Amerike. Na košarku u ovom trenutku gledam kao hobi i ljubav – kad ne postoji pritisak novca i surovog profesionalizma, sve izgleda mnogo drugačije“, počinje za Sport klub 32-godišnji Bućan, koji je prošlog novembra bio trener meseca u Irskoj.

Irska košarka – kratki uvodnik i prosečna plata

Privatna arhiva

Zlatno doba u irskoj košarci bilo je osamdesetih i početkom devedetih godina. Veliki broj kvalitetnih igrača dolazio je iz SAD, kao recimo Mario Eli, koji je karijeru počeo u Irskoj (igrao za Kilester), a onda osvojio tri NBA prstena. Sunovrat je počeo redukovanjem broja stranaca na terenu, samim tim opali su interesovanje publike i kvalitet. Posle su imali i finansijskih problema, savez je otišao u stečaj i neko vreme čak nije ni postojao.

Košarka je peti ili šesti sport po popularnosti. Postoje dve nacionalne lige, Superliga (prva liga) i Prva divizija (druga liga), 25 timova ukupno, po kvalitetu je to negde između Prve i Druge srpske lige. Nacionalna selekcija više je na amaterskom nivou – igrači sami finansiraju pripreme, put na takmičenja itd. Mlađe katergorije u ženskoj košarci su dobre – pobedili su Hrvatsku prošle godine na U20 evropskom prvenstvu i na kraju uzeli bronzu, i veliki broj igračica iz tog tima sada igra na NCAA prvoj diviziji.

Neki od najvećih problema uključuju manjak kvalitetnih trenera u mlađim kategorijama i generalno slabu školu košarke. Na seniorskom nivou trenira se tri puta nedeljno, plus utakmica, i to nije dovoljno da se dosegne pun potencijal.Većina igrača koji imaju kvalitet odu u srednje škole i koledže u SAD, i taj odliv talenata nastavlja se svake godine – npr, Ejdan Igion je trenutno na Lujvilu i predviđaju mu NBA karijeru.

Sponzora je malo i većina klubova ima opcije sa univerzitetima (po principu NCAA) da igraču plate master studije i smeštaj. Oni koji su plaćeni, to je manje-više u visini prosečne plate ovde, što je 1300-1500 evra mesečno. Dosta je onih koji igraju ovde nekoliko godina, i tako idu iz kluba u klub. To i nije tako loša opcija za nekog talentovanog, može komotno da zaradi prosečnu irsku platu trenirajući dva-tri puta nedeljno i ne zamarajući se preterano, zbog velike razlike u kvalitetu u odnosu na ostale igrače. Domaći igrači svi rade ili studiraju, i košarka im nije primarna opcija.

Hejvordov bivši saigrač, od Srba samo za Jokića znaju

Maddie Meyer/Getty Images

U obe lige ipak stvarno može da se naiđe na kvalitetne igrače sa dobrim pedigreom, pa mi bude čudno kada ih vidim u Irskoj. To uglavnom bude jer nemaju agenta ili imaju jako lošeg – zatim povrede, problemi u ponašanju ili jednostavno manjak visine ili fizičkih sposobnost za viši nivo. Na primer Šon Vanzant, koji je igrao na Batleru i dva puta bio u finalu NCAA lige, saigrač mu je bio Gordon Hejvord, a trener Bred Stivens. Andre Nejšon je davao oko 15 poena po meču na Džejms Medison univerzitetu, mogao je da bude ozbiljan igrač da nije problematičnog ponašanja.

Od naših igrača u poslednje dve godine dominira Stefan Zečevic, momak iz Kragujevca koji je igrao NCAA i bio na radaru reprezentacije u mlađim katergorijama. Stefan i Andre mogu da igraju na višem nivou ako im se kockice poklope. Takođe, vredi spomenuti i Dušana Bogdanovića, centra koji je bio u mlađim kategorijama Real Madrida i Partizana. nisam siguran zašto nije napravio bolju karijeru. Ovde igra standardno već nekoliko sezona, osvojio je ligu i kup više puta.

U Irskoj se generalno prati NBA i NCAA i baš slabo znanje imaju o evropskoj košarci, samim tim i o srpskoj. Nisam do sada imao prilike da naiđem na nekog ko je upućen u našu košarku, uspehe reprezentacije ili Partizana i Zvezde. Ovde se interesuju za same igrače, ali ne i odakle je taj igrač došao, kakva je istorija itd, to im to ništa ne znači. Recimo, interesuje ih Jokić, ali ne i odakle je, za koje klubove je igrao pre NBA, kako je došao do NBA… Rekao bih da je on jedini naš igrač kog ovde većina zna, čak ni Bjelica ni Bogdanović im nisu poznati.

Život u Irskoj – smeh, sloga i kiša

Irci su ljubazni, sa vrlo sličnim smislom za humor kao mi, mnogo se smeju i šale na svoj račun, vole da se druže. U profesionalnom smislu uglavnom važi “sve što možeš danas, ostavi za sutra“. Ja radim u organizaciji koja se bavi ljudima koji imaju probleme sa zavisnošću, mentalne probleme, beskućnicima. To je dinamičan i izazovan posao. Najčešće imamo slučajeve koje ovde nazivaju “dual diagnosis“, što znači da osoba ima mentalni problem i zavisnost u isto vreme. Organizacija je jako kompleksna i ima holistički pristup pružanja pomoći – fokus je na celoj osobi, ličnosti, a ne samo na problemu s kojim se suočavaju. Ja radim na poziciji “tim lidera“ na projektu sa oko 150 radnika. Ono sto bih izdvojio jesu životne priče tih ljudi i kako su oni završili tu gde jesu – tragičan splet okolnosti u kojem većina nije imala šansu od rođenja… Posao nije za svakoga, ali isto tako nije ni težak koliko ljudi misle. Tu sam već sedam godina i ne planiram da menjam u skorije vreme.

Kada je reč o integraciji, Irci su jako otvoreni, ali vole da vide kada se doseljenici potrude da prime njihovu kulturu, nauče neke osnovne stvari iz istorije. Lično, nikada se nisam osećao kao stranac, mislim da me doživljavaju kao jednog od njih.

Povezano

Jedina mana definitivno jeste vreme, kišovito i promenljivo, kiša i sunce nekad se smene tri-četiri puta na dan, i tako nedelju-dve. Zato je druženje uglavnom zasnovano na odlasku u pabove. Kao nacija vole da putuju i prilično su složni. Imaju jak socijalni sistem, oko 200 evra nedeljno za nezaposlene. Tokom pandemije, svi koji su ostali bez posla ili su poslati na prinudni odmor dobili su 350 evra nedeljno, to i dalje traje.

Ilustrativan primer jeste i onaj od pre nekoliko godina kada je doneta uredba da moraju da počnu da plaćaju vodu, inače u Irskoj tog računa nema. Ljudi su se pobunili i počeli da demonstriraju jer je voda viđena kao osnovno ljudsko pravo na život, u smislu – ako nemam da platim vodu, je l’ treba da umrem? Narod jednostavno nije plaćao i uredba je ukinuta.

Priče: Utakmica bez semafora… Slomiš nogu, a pomoći nigde

Privatna arhiva

U avgustu 2019. godine imao sam sastanak sa klubom da dogovorimo budžet za profesionalca. Rekli su mi da tražim igrača koji bi pristao da dođe za najviše 700 evra mesečno, stan i hranu. Ja ne verujem šta čujem, ali uspeli smo da nađemo igrača iz SAD koji je bio voljan do dođe – Džervis Pug, dobar igrač i još bolji čovek, iskreno se nadam da će naći neki bolji angažman.

Imao sam saigrača koji bi na svako gostovanje nosio unučiće votke i krenuo bi da ih pije već pod tušem posle utakmice. Mi smo u Korku, što je oko tri sata vožnje do Dablina – na pola puta do kuće, to otprilike izgleda kao grupa likova koji idu u Grčku na Zakintos. Alkohol je sigurno jedan od razloga zašto sport u Irskoj generalno, ne samo košarka, nije na višem nivou.

Zanimljiva situacija desila se ove sezone, gde smo igrali utakmicu koja nam je odlučivala da li ostajemo u trci za plasman u viši rang. Igramo u gostima i nijedan semafor im ne radi. Sa zapisničkog stola se posle svakog koša obrate trenerima na obe klupe “koji je rezultat?“. U jednom trenutku sam bio ubeđen da nas kradu, kažem sudiji i zapisničkom stolu da ovo nije regularno, da ne možemo ovako da igramo, a da ne znamo koliko je ostalo za napad ili koji je rezultat. Oni mi odgovore da nisu baš sigurni koja su pravila kada je o tome reč i da, kad smo već počeli, moramo da završimo. Tako na kraju i bi, a utakmicu smo izgubili.

Pre nekoliko godina je na predsezonskom turniru protivnički igrač slomio nogu, a lekarske pomoći nije bilo nigde. Ljudi se okupili da mu kako-tako pomognu, prekinuta utakmica, mi posle dvadesetak minuta počnemo da izlazimo iz hale, a dečko i dalje leži na terenu, rekli mu da čeka ambulantu. Neverovatno…

Sačmara… “Hoćeš da idemo da pucamo?“

Getty Images/Sam Greenwood

Na Stejt Feru imao sam saigrača iz Sent Luisa – iz geta, izuzetno loša prica i situacija, kao iz filma, odrastao uz kriminal i sve što ide uz to. Priličan broj takvih studenata dobije finansijsku pomoć svaki semestar, oko 1500-2000 dolara. Dođe on na predavanje, sedne pored mene i pokaže mi u džepu 2.000 u kešu. Kažem mu da to stavi u banku ili negde, da će mu ispasti, neko će mu ukrasti itd. Odgovara mi on da ne brinem, da zna kako da pazi na svoje pare i da pođem s njim posle časa. Krenemo mi do njegovih kola, otvori gepek, a unutra – sačmara! I kutija s municijom.

Kaže mi: “Rekao sam ti da znam kako da pazim na svoje pare“. I pita me da idemo da pucamo, ako hoću da probam. Tad shvatim koliko je to različit životni put, a u istom smo timu, isto godište… Baš mi je bila frka šta da radim, tek sam bio došao… Da li da nekome prijavim, ako napravi glupost, ja sam znao i ništa nisam rekao. S druge strane, navlačim problem sebi ako kažem nekome. Odlučim da ćutim, a posle sam saznao da je on od te finansijske pomoći kupovao oružje i preprodavao. Uz to je igrao košarku na koledžu i išao na predavanja. Posle nekoliko godina video sam da je završio u zatvoru.