2004: Životna i košarkaška priča Luisa Skole

NBA 8. avg 201715:49 > 15:52
Getty Images Sport, Vladimir Rys

Luis Skola legenda je argentinske i svetske košarke, igrao je u Evropi za Baskoniju i u pet različitih NBA timova, ali ipak će najviše biti upamćen po posvećenosti i uspesima u nacionalnom timu – najveći od njih jeste zlato na Olimpijskim igrama 2004. godine.

Skola, koji je u aprilu napunio 37 godina, u autorskom tekstu za The Players’ Tribune pisao je o tom podvigu, svojoj karijeri, argentinskom mentalitetu… Prepuštamo vas Luisu

Iskreno, drago mi je što je Manu konačno objavio da se vraća za 16. NBA sezonu jer će ljudi prestati da mi postavljaju pitanja u vezi sa njime.

Mislim da se sa sigurnošću može reći da je Manu najveći košarkaš kojeg je naša zemlja dala. Ali evo istine: Kada je Manu bio dete, bio je samo prosečan. Nije čak dogurao ni do mlade reprezentacije.

Manuu kao mladom igraču mnoge stvari nisu išle u korist. Nije bio visok. Bio je premršav. Nije uopšte bio potencijal. Bila je tu zlatna generacija argentinske košarke, grupa koja će osvojiti olimpijsko zlato 20004. Oberto. Noćioni. Pepe Sančes. Priđoni. Kada smo svi počinjali da igramo zajedno 1996, Manu nije bio dovoljno dobar da dođe do A tima.

Manu je otpao kada mu je bilo 15 godina.

Dok je nekolicina nas počinjala karijere u Evropi, Manu je ostao kod kuće i igrao za klub iz severne Argentine Andino pre nego što je otišao u tim iz svog rodnog grada – Bahia Blanka. U početku nije mnogo igrao, ali skauti bi primećivali kada bi se našao na terenu. Napokon, skaut iz Italije doveo ga je u drugu ligu, u Viola Ređo Kalabriju.

Do trenutka kada se Manu vratio u Argentinu da se pridruži nacionalnom timu, bio je drugačiji košarkaš. Nestale su brige o tome da je najmršaviji na terenu – umesto toga, postao je neustrašivi takmičar kojeg danas znate.

Ali dosta o njemu, videćete ga ponovo sledeće sezone u NBA.

Sam Greenwood/Getty Images

Kako biste zaista razumeli moju priču i kako biste mogli da cenite kako se reprezentacija Argentine spojila, morate da razumete kako se na košarku gledalo u Argentini devedesetih godina. Košarka je bila samo alternativa fudbalu, sport koji se igrao čisto radi raznovrsnosti. Toliko je pritiska okoline na fudbalsku reprezentaciju, očekivanja do neba – npr, kada je Argentina izgubila finale Mundijala 2014, ljudi su se ponašali kao da je došla apokalipsa, bilo je teško. Bili su drugi na svetu i nije bilo dovoljno.

Za košarkaški tim očekivanja su potpuno drugačija – jedan od prvih zajedničkih turnira naše mlade grupe igrača bile su kvalifikacije za OI u Sidneju 2000. godine. Nismo se plaisrali, ali bili smo blizu. Čak iako nismo prošli na završni turnir, ljudi kod kuće govorili su: Bože! Neverovatno je kako su dotle stigli!“ Toplo smo dočekani. To je bila argentinska košarkaška realnost.

Tada smo mislili da je realan cilj za Olimpijske igre u Atini da se plasiramo među završnih 12, na olimpijski turnir. Samo to smo želeli, to je bilo najveće dostignuće koje smo mogli da zamislimo. Zlato nije dolazilo u obzir – ekipa SAD osvojila je svaki olimpijski turnir od 1972. Iako smo ih pobedili na SP 2002, znali smo da će na OI dovesti veće zvezde i da će biti drugačija situacija. Ako bismo nekako završili na postolju, to bi bila istorija.

Ali dogodila s luda stvar – Argentina je otišla dalje nego što smo mogli i da zamislimo. Šokirali smo svet.

Moj tata igrao je košarku poluprofesionalno. Kao detetu, bilo mi je neverovatno da radi u banci sedam-osam sati, dođe kući da nas vidi, a onda ode na trening u devet ili deset uveče. Putovao je po celoj zemlji i igrao turnire, igrao protiv malih timova i u zabačenim krajevima zemlje. Malo je zarađivao, ali nije zbog toga ni igrao.

Sećam se da sam se pitao: “Zašto radi ovo?“, ali voleo je tu igru tako mnogo da je postajalo zarazno. Igrao je ono što je nazivao “pravom košarkom“, što je značilo da je igrao samo iz ljubavi.

Pratio sam tatu kuda god bi on išao, tako da je bilo samo pitanje trenutka kada ću i ja zaigrati košarku. Konalno, napravili smo koš u garaži, počeli smo da šutiramo i da driblamo na trotoaru. To možda zvuči kao sasvim normalna stvar za većinu ljudi u SAD, ali u Argentini osamdesetih, ljudi su nas gledali kao da smo ludi.

Fudbal je nacionalni sport u Argentini, ali košarka je bila veoma značajna da se moj tata i ja povežemo.

Postojao je jedan veliki problem, doduše – nije bilo kablovske televizije kasnih osamdesetih i ranih devedesetih, nije bilo načina da se gledaju NBA utakmice. Zato smo postali kreativni.

Pošto gledanje mečeca uživo nije bilo u opticaju, kupovali bismo stare kasete. Obično bi to bile kasete koje je neko kupio u SAD i prodavao u Argentini na ulici, ali onda je kablovska televizija došla u Argentinu i promenila našu zemlju zauvek.

Harry How/Getty Images

Bila je 1992. godine i Čikago Bulsi igrali su finale protiv Portland Trejlblejzersa koje je trenirao Rik Adelman (koji je bio moj prvi NBA trener, zabave radi). Moji drugovi i ja smo bili potpuno navučeni – to finale bilo je početak veze koja se stvorila između moje generacije i košarke. Sve više, košarka je bila alternativa za fudbal – još je nije mnogo ljudi igrali, ali bila je lepa za oko na isti način kao fudbal, dodavanja i kretanja bez lopte, pa je to pomoglo da se pobudi interesovanje.

Ništa nikada neće prići fudbalu, košarka nikada neće biti ni blizu, ali jeste postala takmičarski nastrojen mlađi brat. Vidite, iako Argentina nema populaciju kao većina sportskih sila, ima nekoliko stvari koje Argentincima ideu u koristi.

Pre svega, organizovana košarka jedina je na raspolaganju kod nas. Nema tri na tri, jedan na jedan, nema basketa, postoji jedino košarka pet na pet na celom terenu – fokus je na timu od trenutka kad uzmeš loptu, a uticaj toga vidi se u svim našim reprezentacijama, od mlađih kategorija do seniorskih.

Drugo, i važnije, strastveni smo. I ne mislim to u smislu: ‘Da, imma strast prema pobeđivanju i prema tome da dam 40 poena i budem najbolji na terenu“. To je zabavni deo u kojem bi svako uživao, ali za razvoj su najvažniji trenuci koji nisu tako zabavni, a Argentinci gaje strast prema celom tom procesu. Kako mislite da je Mesi, koji je ispodprosečnog rasta, postao toliko dobar?

U mom slučaju nije škodilo što sam bio blagosloven visinom – i moj otac je bio visok, pa sam i ja rastao. Bio sam viši od većine vršnjaka i davao sam mnogo poena od momenta kad sam počeo da igram. Dominirao sam i već sa 11-12 godina pozvan sam u pravi tim. Sve se brzo desilo, u jednom trenutku pridružio sam se jačem timu, razmatrali me za reprezentaciju u tom uzrastu, a već sledećeg kao da se znalo da ću igrati profesionalno košarku.

Nije bilo pitanja: “Hoću li ikada igrati profesionalno košarku?“ To je bilo definitivno, pravo pitanje je bilo: “Koliko daleko mogu da odem? Hoću li igrati u Evropi? Hoću li igrati u NBA?“

Prvi lokalni košarkaški ugovor potpisao sam sa 15 godina. Kasnije te godine, putovao sam sa reprezentacijom na turnir u Ekvadoru i tu su bili evropski skauti i hvatali beleške. Na kraju jednog meča, jedan od skauta prišao mi je i rekao da predstavlja španskog prvoligaša Baskoniju.

“Želeli bismo da ti ponudimo ugovor“.

Potpisao sam i preselio se u Španiju. Imao sam 17 godina.

Junko Kimura/Getty Images

Ludo mi je što se na ovaj način sećam svega toga, ali dok ovo piše, shvatam da sam profesionalni košarkaš 22 godine. Ova igra vodila me je po celom svetu, ima mnogo trenutaka na koje sam ponosan u NBA, ali kada govorim o svojoj karijeri, trijumf sa Argentinom 2004. godine iznad je svega.

Svi van SAD koristili su mečeve sa njima da vide koliko su dobri. To je bilo tačno i za mene. Sećam se kada smo 1999. godine igrali u kvaifikacijama za OI, bio sam toliko preplavljen da sam se pitao: “Treba li uopšte i da igram košarku?“

Znam da zvuči kao da se šalim, ali toliko loše je bilo, nismo bili spremni. Neko vreme čuvao sam Vina Bejkera, bio je viši i jači i pomerio me je van težišta prvi put kada je zakucao preko mene, poleteo sam. Jedan sam od većih u našem timu, a Vin me je uneo u koš kao da ne postojim

Hmmm, mislio sam, ovaj tip je jači od mene.

U nekoj od sledećih akcija, namestio se za trojku i pomislio sam kako nema šanse da ubaci – leteo je oko mene i gotov sam ako pogađa i iz daljine.

Pogodio je. To je to! Nema šanse da ikada mogu da igram sa ovima!

Ali naša grupa bila je napravljena od čelika i znali smo da ćemo ih više namučiti sledeći put, potom još više sledeći put. Već tada smo toliko dugo igrali zajedno da nam je ponašanje na terenu bilo kao druga priroda. Svako je znao svoju ulogu, a nije škodilo ni što smo imali najtalentovaniju generaciju u istoriji Argentine.

Sve se promenilo početkom 21. veka, plasirali smo se na OI u Atini i nazirao se meč sa SAD. Iako su nas dobijali konstantno, osećao sam da smo bliži. Godine 2002. u Indijanapolisu čak smo ih i pobedili na SP, prva pobeda nad timom sa NBA igračima i tada smo znali da možemo da se nosimo sa svime što ostatak sveta stavi pred nas.

Nije nam bilo važno ni to što je taj tim iz 2004. bio još jači, sa zvezdama poput Alena Ajversona, Tima Dankana i Amarea Stodemajera.

Evo u čemu je stvar – tim SAD nikada nije izgubio olimpijski meč sa profesionalnim igračima i znali smo šta nas čeka, ali imali smo grupu koja je zajedno igrala celu deceniju: Manu, Noćioni, Delfino, Oberto, Sančes, Valter Erman i ostali.

I do 2004. godine bili smo stariji i jači. Ne samo da smo mislili da imamo šansu da ih pobedimo, kunem vam se – čudan mi je sada taj osećaj deceniju kasnije – ali znali smo da ćemo ih pobediti. Naša vera u sebe bila je na nestvarnom nivou.

https://youtube.com/watch?v=LtopNCH5-qY

Stvar koje ću se uvek sećati sa te utakmice jeste kakav je bio osećaj kada smo izašli na parket. Sećam se koliko je jaka bila energija u svlačionici. Osećaj je bio drugačiji. SAD je trebalo da pobedi, ali mi ćemo pobediti, niko u timu nije u to sumnjao.

Cela ta polufinalna utakmica nije bila ni nalik našim prethodnim mečevima sa njima u kojima smo znali da imamo šansu, ali nismo verovali u pobedu. Kao gledaoci, gledali smo brojne druge timove kako umalo dobijaju SAD i onda se unervoze na kraju, omannu. Čak i kada smo ih pobedili u Indijanapolisu, zapravo nismo verovali da ćemo to učiniti.

Kada je došao red na Noćionija ili Manua da pogode važne šuteve, oni su ih pogađali (Manu je na kraju dao 29 poena). Dodavali smo se neverovatno – dok su drugi imali problem da privedu posao kraju, mi smo postajali sve jači kako se finiš bližio. Vodili smo celu utakmicu i kada su oni u završnici pokušali da preokrenu, igrali smo sa istom strašću i neustrašivošću kao i na početku.

Nešto što nam je bilo teško da upamtimo, moram da priznam, jeste to što smo morali da dobijemo još jedan meč kako bismo uzeli zlato. Pobedili smo tim koji je navodno bio nepobediv i bilo je ludo što još nismo pobedili, što je ostalo još posla.

Ali verovatno znate kako se završilo.

Nema šale sa argentinskom strašću. Pitajte Mesija. Pitajte Manua.

Kad smo već kod toga… Manu, vidimo se u Tokiju 2020? Bićeš verovatno suviše star do tada, ali nešto mi govori da ćeš iznenaditi sve. Ne bi ti bilo prvi put.