Kukoč: Pipen mi je bio oslonac kada sam stigao u Bulse

NBA 10. maj 202011:31 > 11:36
Jonathan Daniel /Allsport

Toni Kukoč ne voli da se eksponira, nije ljubitelj razgovara sa medijima, ali je pristao na intervju na službenom Tviteru NBA lige.

Kada sam počeo da igram košarku sredinom 80-ih, nismo imali prilike da gledamo prenose NBA utakmica, pa smo kupovali video kasete sa Lerijem Birdom, Megičkom Džonsonon, Majkl Džordanom koji je tek započeo NBA karijeru. Gledali smo ih iznova i iznova, njihove poteze i način na koji igraju. Ako se dobro sećam, prve utakmice koje sam gledao u prenosu bila su finale između Detroita i Portlanda, te Detroita i Lajkersa. Očito, nakon što su me Bullsi izabrali, počeo sam pratiti njih, gledao sam sva njihova finala, prvo protiv Lajkersa, a zatim Portlanda i Feniksa, budio bih se u dva, tri, četiri ujutro, nisam mogao dočekati da ih gledam, pogotovo jer sam znao da mi ti momci mogu postati saigrači ako se odlučim na odlazak u NBA, da jednom sa njima možda mogu osvojiti titulu u najjačoj ligi na planeti”, rekao je Kukoč.

Jesu li Bullsi iz sezone 1995/96. najbolja NBA ekipa svih vremena?

To nije pitanje za mene, ima stručnjaka koji na to mogu odgovoriti, ja sam samo sretan što su nas stavili u tu kategoriju. Očito, bile su tu generacije Lajkersa i Bostona, pa sad Golden Stejta. Srećan sam što sam bio deo te ekipe, pune drukčijih tipova ljudi koji su se ujedinili u istom cilju, u sezoni koja je ispala jedna od najboljih u istoriji. Doneli smo puno radosti, sreće i uzbuđenja fanovima košarkeške i sprat širom SAD i sveta, do danas o toj ekpi govore kao o jednoj od najboljih ikad„.

U svojoj ruki sezoni sa Bulsima pogodili ste puno šuteva za pobedu. Koliko vam je to ppodiglo samopouzdanje u smislu da su vas počeli prihvaćati kao sastavni deo tima?

Kada sam došao u Bullse krenulo je dramatično i tužno jer je Džordna izgubio oca i odlučio otići. Prvog dana već sam se povezao sa većinom momaka, razgovarali smo o budućnosti bez Majkla, o novoj sezoni… Iskreno, Skoti Pipen mi je najviše pomogao od svih igrača, ali Pekson i Kartrajt takođe, kao Armstrong, Grant, bilo je zabavno igrati sa svima njima. Pogađanje šuteva sa sirenom? Ne znam zašto, ali trener Džekson dao mi je nekoliko prilika na početku sezone, valjda je imao osećaj da ih mogu pogoditi jer sam igrao velike utakmice na međunarodnoj sceni. Na moju sreću, pogađao sam ih i to mi je bio velik podstrek u smislu samopouzdanja da igram sve bolje i bolje svaki put kad stanem na parket. Osećao sam da me saigrači traže i da žele da igram sa sve više i više samopouzdanja.”

Zašto je Fil Džekson bio tako velik trener?

Volio sam igrati pod komandom Fila Džeksona. Bio je jedan od najboljih, ako ne i najbolji trening kojeg sam imao. Zašto je bio tako dobar? Pristupao je svakome ne samo kao igraču, nego kao osobi, pokušavao nam ući u glavu, videti što nas pokreće i istovremeno tražio tačku pucanja da vidi hoćemo li reagovati pozitivno kada je najpotrebnije. Pokušavao nas je držati fokusirane na svaki trening i utakmicu. Iako je govorio da sam svojeglav, mislim da sam opuštena i povučena osoba. Bilo je zabavno biti u njegovom društvu, vrlo je pametan i velikodušan trener.

Koje je najveće prilagođavanje koje ste morali da napraviti dolazeći iz Evrope u NBA?

Igra u NBA ligi je brža i snažnija, sa puno više boljih atleta, zatim broj utakmica u kratkom periodu… Poslednjih sezona u Evropi igrao sam do 115 utakmica u godinu dana, a u NBA 82 utakmice plus doigravanje, ali u samo sedam, osam meseci, dakle tri, četiri utakmice nedeljno. Prva sezona je zbog toga bila vrlo iscrpljujuća. Morao sam da naučim da igram i da se prilagodim na različitim pozicijama. U Evropi sam uglavnom igrao na niskom krilu, a u Bulsima sam morao učiti igru leđima prema košu, na poziciji četvorke ili čak centra. Morao sam nabaciti i mišićnu masu. Nije bilo lako, ali nekako sam se snašao.