Kuzmanović: Dajte mladima minute i dobićemo igrače

Reprezentacija 9. avg 201718:23 > 18:24
KSS

Juniorska košarkaška reprezentacija Srbije postala je šampion Evrope, a u razgovoru za Sport klub, direktor reprezentativnih selekcija Vladimir Kuzmanović govorio je o podvigu, igračima koji su ga napravili i njihovoj budućnost, kao i o principu mlađih selekcija, budućem Evrobasketu…

KSS

Prošlo je nekoliko dana od velikog uspeha, kakav je osećaj sada kada su se slegli utisci?

Iskreno, još se nisu slegli. Negde u glavi vrtim sve ono što nas je pratilo i kroz pripreme i na samom prvenstvu. Verujem da nisam jedini. Stručni je štab, sa Vladom Jovanovićem na čelu, uspeo da u tih 47 dana napravi takvu atmosferu u ekipi da su momci u jednom momentu počeli da veruju da ono što smo se svi nadali, nikako očekivali, nije i nemoguće dostići. Od prve utakmice sa Španijom koja je, ispostaviće se, bila takvog ritma da se i pored odličnih 25 minuta igre, nije moglo do pobede i koja je pre svega igračima pokazala da će za svaku pobedu na prvenstvu biti potrebno svih 40 minuta.

Samo je utakmica protiv Bosne bila rešena pre poslednje četvrtine. Ceo tim je rastao iz dana u dan da bi na poluvremenu finala, koje je Španija odigrala dobro, za razliku od nas, a vodila svega jedan poen, igrači pokazali neverovatan karakter, izašli na teren i prosto pregazili protivnika. Taj karakter i ta hemija koju su imali nešto je što smo svi zajedno tih 47 dana stvarali. Dakle da zaključim, veliki rad, vrhunski stručni štab i igrači koji su, svi do jednoga, verovali tim ljudima. To je recept koji sigurno daje rezultat.

Nikola Mišković je bio MVP turnira, odigrao je izvanredno, u kom smeru očekujete da će se razvijati kao igrač?

Saglasan sam, odigrao je odlično ceo turnir i bio jedan od vođa ekipe. Kada biste i njega pitali, verujem da bi rekao koliko je njegova igra bila zrelija i kvalitetnija u odnosu na prethodne nastupe za reprezentaciju. To proizilazi upravo iz onoga što sam maločas i spomenuo, od poverenja u trenera i postavljenu igru.

On sad mora da nastavi sa svojim razvojem, da shvati, baš kao i ostalih 11, da je ovo samo početak njihovih karijera i da ovakav trud i ovakav odnos moraju da ulože i u svojim klubovima. Vrlo brzo će doći nova takmičenja i novi izazovi, zaboraviće se medalja jer u košarci i u sportu se ne živi od minulog rada, svaka utakmica mora da nosi sa sobom želju da se pobeđuje i da se bude bolji, ne samo od protivnika već u svakom smislu.

KSS

Osim njega, tu su Pecarski, Uskoković, Momirov… Možete li da analizirate svakog od njih, šta treba da rade kako bi postali dobri/vrhunski igrači?

Dug je put i veliki su izazovi do toga. Uskoković je kao kapiten bio pravi pokretač ekipe. Izuzetno inteligentan momak kojem katkad ne treba ni reći gde je pogrešio, on to već zna i izlaskom iz igre na pet minuta, vraća se na teren i tih grešaka više nema. Okupljao je ekipu pozitivnom atmosferom i primeromi željom, bio je pravi kapiten.

Momirov je zaustavio svakog igrača kojeg je dobio zadatak da čuva. Delovalo je da može da izdrži i 50 minuta igre. U napadu je koristio ono što zna veoma racionalno i u bitnim momentima pogađao čak i veoma teške šuteve.

Pecarski, igrač nespornog i neverovatnog napadačkog talenta, u potpunosti se podredio ekipi i kada njega čujete da je najvažnije da uzmemo zlato, znate da je stručni štab napravio fantastičan posao.

Žao mi je što ne mogu o svakom ponaosob, možda nekom drugom prilikom jer su to pravi, meni izuzetno dragi momci i veliko mi je zadovoljstvo što sam ih upoznao i bio deo njihovog velikog uspeha. Za dalje napredovanje prelazimo u domen klubova. To već nije tema za mene ali ono što je prvi preduslov za njihov dalji napredak jeste pre svega minutaža. Kvalitetan rad i mnogo zasluženih minuta.

Svi oni imaju 18 godina, to je veoma osetljivo doba u kojem se mnogi igrači “izgube“ – šta je najteže na prelasku iz juniora u seniore?

Najteže je naći im prostor za igru. Retko ko ima 18-godišnjake, ne u sastavu, već u igri. Uvek ima nekih viših ciljeva da bi se na kraju sezone videlo da to i nije baš tako, ali se uvek svi mi iz košarke zapitamo: “A zašto nije igrao ovaj ili onaj?“ I nikada ne dobijemo pravi odgovor…

Dešava se, a ja se uvek nadam da to može da se popravi, da od 18 do 20 imamo jako talentovane momke koji kada se pojave na evropskoj sceni kao selekcija U20, faktički uopšte nemaju ili imaju malo minuta u nogama. Kada bi tamo pobeđivao talenat, mislim da bismo uvek bili među tri ekipe Evrope. Ipak, tamo pobeđuju samopouzdanje, iskustvo i rutina koje mnogi naši mladi nemaju.

Svakako je to pitanje za ljude iz svih segmenata košarke, pre svega za klubove.

Čime bi trebalo da se vode mladi igrači i na parketu i van njega kako bi tranziciju ka seniorima napravili uspešnom?

Da rade. Da zasluže i dobiju prostor. Da žele da nauče. Da slušaju isključivo trenera. Da poštuju starije saigrače. Da veruju. Da ne odustaju… Jedan trener mi prošle godine reče: “Sve to spada u talenat koji se na kraju zasigurno valorizuje“. Van parketa pre svega da budu ljudi.

Često se govori o tome da bi sve reprezentativne selekcije, od najmlađe do A selekcije, trebalo da igraju sličnim stilom – dokle se stiglo u tom smeru, koji je to prepoznatljiv stil moderne verzije srpske reprezentacije?

Razgovarali smo o tome u okviru stručnog štaba U20 selekcije i verujem da postoji želja da se ustanovi nekakav stil igre. Recimo ono što je Đorđević demonstrirao protiv Australije. Ili slično tome Đokić protiv Litvanije na Kritu ove godine. Ili upravo Jovanović protiv Španije. Postoji želja, ali nekada jednostavno iz samog sastava i fizičkih mogućnosti igrača nije i moguća. Ali to jeste pitanje koje treba da bude strategija razvoja mladih igrača i voleo bih da vidim taj skup svih naših selektora koji razgovaraju o toj temi.

KSS

Zlato jeste veliki uspeh, ali večna je dilema u mlađim kategorijama “rezultat ili stvaranje igrača“. Da li je to uopšte “dilema“, kako se postiže taj balans?

Deo odgovora nalazi se u prethodnom pitanju. Recimo, da rešimo da pratimo stil igre u nekom godištu u kojem možda nemamo veliki broj igrača koji odgovaraju baš takvom stilu. Ali imamo trojicu koje vidimo kao A reprezentativce. Podredimo rezultat tome i šta dobijemo? Kritike zašto nema medalja. Dakle, i taj postulat oko kojeg bismo se okupili pada u vodu pred medaljom. Moje mišljenje jeste da pre svega kući sa EP moramo da se vratimo sa pozitivnim skorom pobeda i poraza.

Mislim da se samo jednom to nije desilo u poslednje tri sezone. Sistem takmičenja je takav da sa 6-1 možete da budete deveti, dok sa 3-4 možete da budete šampion. Šta bih lično više voleo? Pozitivan skor jer to onda jeste pobednički mentalitet. A medalje…. Divna stvar ako imaju svoj nastavak. Ako nastavka nema uskoro se niko neće sećati ko je nastupao tada i tada.

Dodaću da sam bio i na Kritu sa U20 i selektorom Đokićem. Odigrali smo u grupnoj fazi možda i najbolju utakmicu turnira protiv Španije, igrom na kojoj su nam mnogi čestitali. Naišli na Francusku, tradicionalno nešutersku ekipu u mlađim kategorijama i oni su nam ubacili 13 od 17 trojki u drugom poluvremenu, a takvu utakmicu retko ko da bi preokrenuo. Dva dana kasnije smo pregazili Litvaniju ubaciši im 102 poena, što se retko dešava makar protiv ekipa takve koncepcije. Dakle, momci su pokazali i karakter, kvalitet i pobednički mentalitet, a to su preduslovi da bi se konkurisalo za A selekciju.

SK

Sledi U16 prvenstvo, šta možemo očekivati od te selekcije?

U16 je najspecifičnija od svih. To su, ne znam ni da li su momci, više dečaci, među kojima je mnogo onih kojima je ovo prvo međunarodno takmičenje. Neki su kao mlađi učestvovali i u prethodnim akcijama. Opet se radi o iskusnom stručnjaku, Slobodanu Klipi, koji je poveo 12 mladih talentovanih igrača, spremnih da daju sve od sebe, a to je uvek jedino što se od njih traži.

Uspeli smo da gro ovih igrača već ubacimo u vatru tako što smo u decembru upravo zbog njih
učestvovali na Balkanskom kupu u Bukureštu na kojem su osvojili prvo mesto i možda im time pokazali koliko vrede i probili blokadu i nepoznanicu u smislu šta ih to čeka u Podgorici. Iskreno, prativši rad i utakmice u okviru priprema, verujem i nadam se da mogu u prvih pet. Prvih pet su važni pre svega zbog mogućeg plasmana na SP 2018 za selekciju U17. Znači, momci igraju za sebe i svoje svetsko prvenstvo – treba li veći motiv od toga?

Seniorski Evrobasket na programu je od 31. avgusta do 17. septembra, može li Srbija do zlata?

Po svemu što je Đorđević do sada projektovao a njegovi igrači realizovali, ne sumnjam da možemo daleko. Biće tu potrebno i malo sreće, kao i uvek, ali ako povrede ne budu opterećivale naš tim, zaista verujem da možemo na postolje. Obradovali su nas toliko puta do sada, prevazilazili skoro nemoguće prepreke i verujem da ćemo i ovoga puta imati razloga za slavlje.