Alex Down Under: Poverenje, čudna ptica i „ma neće mene“

fiba.basketball

Srbija je savladala olimpijske vicešampionke u grupnoj fazi Svetskog prvenstva. Dan nakon poraza od Kanade. Startnu petorku činile su sve mlade košarkašice. Nijedna koja je prošlog leta osvojila zlato na Eurobasketu. Neki bi rekli ludost, neki hrabrost, a neki jednostavno poverenje.

O tom poverenju slušamo celog ovog radnog leta u ženskoj košarkaškoj reprezentaciji Srbije. Vera u mlade igračice isplatila se Marini Maljković, stručnom štabu, čitavom timu. Posle dva dana i dve utakmice ovog podmlađenog tima, jednog poraza i jednog velikog trijumfa jedino što može da se pruži tim mladim devojkama jesu poverenje i vreme. Vreme da nastave istim putem kao njihove prethodnice koje su ih, istina, fino zadužile.

I u utakmici protiv Kanade videli su se obrisi dobre igre, ideje, želje da se bori za svaku loptu, a brzi oporavak od tog poraza dodatno nam je potvrdio ono što smo i očekivali od ovog tima – da je spreman da nastavi da piše istoriju ženske košarke.

Devojke su nakon Kanade odradile svaka svoj posao – očigledno je da su starije i iskusnije pomogle mlađima da se što pre glavama vrate u takmičenje i bez treninga pripreme za Japan, a da su mlađe svaki savet prihvatile bez pogovora. Ivana Raca i Jovana Nogić nastavljaju tamo gde su stale i u kvalifikacijama za šampionat sveta.

Kada tome dodate učinak Tine Krajišnik, Ivon Anderson, Kristine Topuzović, čak ni Japan, prepoznatljiv po tome što se vraća iz nemogućeg, ne može da ugrozi savršeno isplaniranu igru Srbije.

Baš o tom poverenju razgovarali smo nakon utakmice sa selektorkom Marinom Maljković, a Ivon Anderson objasnila nam je kako se oseća sa mlađim devojkama na terenu:

Sada sledi Australija. Legendarna Loren Džekson će ponovo dobiti ogromne ovacije, dovoljne da spikeru poremeti već uigranu najavu, Superdom dvorana biće skoro do kraja popunjena (kapacitet joj je oko 18.000 mesta), a negde iza klupe Srbije biće i oko hiljadu srpskih navijača, dovoljno glasnih kada je to najpotrebnije.

Bosna i Hercegovina nije imala snage da se oporavi od pomalo neočekivanog poraza od Portorika u prvom kolu. Kina je bila predominantna i osim prve četvrtine kada su se rezultatski još uvek držale, izabranice Gorana Loja nisu mogle ništa više od toga. Od 10 časova sledi im duel protiv Južne Koreje, koji možete pratiti na Sport Klubu 1.

A, sada ono oko terena…

„Ma neće mene to“

Kažu da je za oporavak od dugih letova i ulaska u drugu vremensku zonu za svaki sat potreban jedan dan nadoknade. Ali, klasično srpsko „ma neće to mene sigurno“ proradilo je u meni, pa sam prvog dana nakon što sam sletela u šest ujutru po ovdašnjem vremenu nakon odrađenog posla tog dana odspavala četiri sata preko dana. Prosečna dnevna dremkica, ako mene pitate i to bez straha da će mi to poremetiti san tokom noći. Baš je to i bio slučaj, miran devetočasovni san bez prekida ulio mi je sigurnost da je to to – preživela sam bez džet lega! Slušala sam ostale oko sebe kako govore „sačekaj koji dan pa ćeš videti“. I videla sam. Glavobolja, širom otvorene oči u tri ujutru, zatim ceo „mamurluka“ u dvorani i iščekivanje kreveta. Već sledeće noći je počelo sve da dolazi na svoje, ali ne dam se prevariti jer i dalje čujem oko sebe „sačekaj još koji dan, najgori je peti dan“. Ali ne, ne – neće to mene sigurno!

Čudna ptica

Okej, Mislim da sam strah od letenja prebrodila ovim dolaskom u Australiju. Nakon toliko sati u avionu sasvim vam je svejedno i da li ima turbulencija, i kakvo je vreme napolju, i da li je avion ispravan, i da li je pilot zadremao. Kao neko ko je apsolvirao sve epizode „Air Crash Investigation“, mogu iz iskustva da kažem da vam zaista ne pomaže to što ćete znati šta svakom milimetru aviona može da se dogodi. Ipak, jedan strah, pomalo čudan, možda nikada neći rešiti.

Ne mogu da kažem da ih mrzim, mržnja je baš ekstremno osećanje, naročito ako je reč o životinjama, ali čudan osećaj imam prema pticama. Ipak, ova lokalna izgledala mi je kao druželjubiva jer je apsolutna svuda u okruženju, ne krije se od ljudi i valjda iz toga što je ne poznajem, interesantnija mi je od onih koje viđam svakog dana. Naravno, vadim telefon, instagram neće čekati, kad ono… Žena iz obezbeđenja ispred hale mi mirno, polutihim glasom (valjda da ne uplaši i mene i pticu) kaže „nemoj joj prilaziti baš toliko, neka je“. Zahvalim se i nestanem brzinom svetlosti, instagram će ipak sačekati.

Sport Klub

Naravno, u pitanju je ibis, ali neka baš on bude prilika da nastavimo sa učenjem australijskog slenga zbog kojeg, uzgred, često pomislim da ne znam ama baš nijednu reč engleskog.

Bin Chook bird – australijski beli ibis prepoznatljiv po belom perju i izrazito dugom crnom kljunu

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare