Biljana i Nataša: U egzotičnoj Kini falio vetar u leđa

Privatna arhiva

Istorija nam govori zanimljiv podatak, tokom "pionirskih" početaka jugoslovenske ženske košarke reprezentacija Jugoslavije, naravno, seniorska, učestvovala je na tri Svetska prvenstva zaredom, 1959, 1964 i 1967. godine... Preostala četiri učešća, u koje računamo i bivšu i sadašnju zemlju, sticajem okolnosti, raspoređena su u popriličnim vremenskim razmacima.

Povezane vesti

Na SP u Kini se čekalo 12 godina, nažalost, isti broj se spominje i kada je plasman Jugoslovenki na tom šampionatu u pitanju, ali to ne umanjuje uspeh, koji je u to vreme nosilo samo učešće… Težak je bio period za jugoslovensku žensku košarku posle sankcija, a posle Kine se čekalo ponovo 12 godina, kada su Srpkinje nastavile prekinut niz, na SP u Turskoj 2014. godine i najavile trofejnu eru.

Međutim, ovom prilikom se bavimo jugoslovenskim „Kineskinjama“, kojima se i danas ponosimo, ako se ima u vidu u kakvim uslovima su se borile za proboj ovdašnje ženske košarke na međunarodnoj sceni. Talenat i kvalitet nikad nije nedostajao devojkama, kao ni momcima sa ovih prostora, ali dame, nažalost, nisu imale dovoljan vetar u leđa.

Nosile su se sa, ne samo sa protivnicama, nego sa raznim drugim preprekama, nisu imale adekvatnu podršku Saveza, javnosti, a ni većine medija. Mnoge igračice se nisu odazivale selektorima, neke kuburile s povredama, nije bilo pravog ambijenta, pa je samim tim i celokupna atmosfera bila u neskladu sa potencijalom ženske reprezentacije. Prema tome, njihovo svako učešće na velikim takmičenjima bilo je ravno osvajanju medalje, ali bez obzira na sve, kao po pravilu, do pobedničkog postolja ih nije mnogo delilo, a falilo je i sreće.

Kako god, sagovornice Sport Kluba, Biljana Stanković i Nataša Anđelić pamte taj period s ponosom i u srcu čuvaju lepe uspomene. I danas veoma aktivne u voljenom sportu, može se reći da su čuvarke vatre, davnašnjeg plamena stare, dobre jugoslovenske škole košarke.

„Tuča“ sa Brazilkama oko krilaca

Reprezentacija Jugoslavije je tokom prve faze SP u Kini 2002. godine imala ozbiljne poteškoće sa ishranom u hotelu u Nanjingu.

„Služili su samo kinesku hranu. Da je bilo nečeg evropskog, onda bismo mogle nešto da kombinujemo… Kineska kuhinja nas je uništila u Nanjingu. Svaka čast Kinezima, ali stvarno nismo mogle da jedemo čorbu od kornjače, ili neka jaja što su bila zakopana 40 godina u zemlji… Ustvari, desilo se par puta da na švedskom stolu budu pileća krilca i krompir, tada smo se oko toga, maltene, tukle sa Brazilkama. A kada smo u drugoj rundi prešli u Peking sve je bilo drugačije. Tu je u ponudi bila i evropska kuhinja. Čim smo u hotelu videle natpis „evropska hrana“ poskočile smo od sreće. U Nanjingu i na putu do Pekinga naš fizioterapeut Tasić nas je snabdevao kestenjem i keksom i tako smo nadoknađivale sastojke koji su nam nedostajali i uspevale da se donekle zasitimo. Ali, u hotelu u Pekingu, bila je sasvim drugačija situacija, u ponudi su imali nekoliko vrsta svetskih kuhinja. Samo što nisam izljubila kuvara, nekog Turčina sa satarom u sektoru evropske hrane“, uz smeh je ispričala Biljana Stanković neobične dogodovštine iz Kine.

Najtrofejnija igračica na ovim prostorima, Biljana Stanković (u kolekciji ima čak 24 klupska trofeja), igrala je u Hemofarmu, Partizanu Radivoju Koraću, Spartaku Noginsku i Temišvaru, a kao dugogodišnja reprezentativka Jugoslavije, a potom Srbije i Crne Gore, tri puta je učestvovala na EP i jednom na SP. Posle sjajne igračke karijere posvetila se trenerskom poslu, a letos je sa najboljim srpskim kadetkinjama na EP B divizije osvojila trofej, čime je izboren povratak u A diviziju posle nekoliko godina odsustva…

„Na EP u Francuskoj 2001. godine smo zauzele peto mesto, bio je to veliki uspeh, jer nas je ta pozicija odvela na SP u Kini iduće godine posle 12 godina neučešća. Imale smo vrlo dobar tim, skoro sve igračice su se odazvale. Pobedile smo na tom EP Poljsku, koje su tada aktuelne šampionke Evrope, za koje je igrala dvometrašica Malgoržata Didek, zatim, svaladale smo odličnu Mađarsku. Sa prejakim Ruskinjama smo igrale na jednu loptu za prolaz u borbu za medalje i doživele nesrećan poraz od svega dva, tri poena razlike. Profesor Vladimir Koprivica nam je bio kondicioni trener, fenomenalno nas je pripremio i rekao nam je pre EP da smo maksimalno spremne i da nam je forma u konstantnom usponu. Tada smo prvi put pobedile i Španiju, koja nam je posle na svim takmičenjima bila noćna mora…“, seća se neponovljiva Biljana Stanković.

Na EP u Francuskoj je tada ostvaren fantastičan niz, a i učešće na SP u Kini, imalo je svoju svrhu i značaj, bez obzira na slabiji plasman.

„Na SP u Kini smo igrale u žestokom ritmu, rivalke su bile iskusnije, kod nas se videlo neiskustvo zbog dugodišnjeg odsustva sa SP. Recimo, Brazil je imao tri, četiri vrhunske igračice, svetskog formata, dobro smo se držale, da bismo posle u četvrtfinalu igrale protiv favorizovane Australije. Sve utakmice su bile veoma posećene, bio je lep doživljaj. Posle toga je u Kini krenula ekspanzija košarke i ženske i muške. Počeli su naši treneri masovno tamo da odlaze i to im je podiglo kvalitet. Oni su fanatici, kao vojska su. Kada smo igrale sa njima, one bi sat vremena pre nas izlazile na zagrevanje. Mi izlazimo, a one uveliko na parketu skroz mokre od znoja“, seća se Stankovićeva.

Međutim pored takmičarskih utisaka u svežem sećanju su i oni van terena.

Privatna arhiva

„Taj boravak u Kini je zaista nezaboravan. Mi smo bile tamo prava atrakcija, svetsko čudo. Gde god smo izašle da se prošetamo ljudi bi se fotografisali sa nama. Bile smo im zanimljive i zbog visine i zato što smo bele rase. Svi su bili veoma ljubazni i u radnjama i na svakom koraku. Uslovi za igranje su bili sjajni, sale su im bile vrhunske još u to vreme. Sve je bilo, zaista na visokom nivou, osim hrane u Nanjingu, gde je igrana prva faza šampionata. Tamo su na meniju bili isključivo njihovi specijalitet, koji nam nisu odgovarali“.

Popularna Biks je, kako kaže, bila zatečena neverovatnom gužvom na pekinškim ulicama.

„Recimo, na pešačkom prelazu nema ono da se „čiča Gliša“ uključi u zelenoj boji. Tamo on trči, a tako je i u praksi. Kako se upali to zeleno svetlo, tako kreće stampedo. Toliko ima ljudi da te ta gužva nekako ponese i prenese preko ulice. Neverovatno, kao neki talas zbijene gomile ljudi, imala sam osećaj da ne hodam, nego da me je ta masa nekako ponela. Naravno, znala sam da je Kina najmnogoljudnija zemlja na svetu, ali tolika gužva na ulicama me je stvarno šokirala“.

Sa lepim emocijama Stankovićeva se prisetila Kineskinje, koja je bila hostesa jugoslovenskog tima tokom takmičenja.

„Ispred domaćina prvenstva bila je zadužena za našu reprezentaciju, sjajna devojka, govorila je pet jezika, sve smo se sprijateljile sa njom, godinama smo se dopisivale. Zvali smo je po naški Suzi, jer nije bilo šansi da zapamtimo sva njena imena, jedno od njih je bilo Sju i od toga je nastalo Suzi. Bila je neverovatno posvećena, u tri sata noću da smo je zvale da nam donese vodu, to bi učinila bez pogovora. Bilo mi je zanimljivo kada mi je rekla kako joj sve naše reprezentativke liče, a ja njoj kažem, pa kako, ti da pobegneš od nas pet metara, ne bih te prepoznala u masi. Međutim, ona mi je objašnjavala da smo mi sve iste, jer naša boja kože i oblik očiju su takvi da joj svi ličimo. Upravo ono što mi mislimo o njima, bilo mi je to neverovatno“.

Stara energija kod novih seniorki

Najtrofejnija igračica na ovim prostorima, Biljana Stanković, tokom 28 godina igračke karijere je osvojila 24 klupska trofeja, a igrala je u Hemofarmu, Partizanu, Radivoj Koraću, Spartaku Noginsku i Temišvaru. Kao dugogodišnja reprezentativka Jugoslavije, a potom SCG, tri puta je učestvovala na EP i jednom na SP. Kao trener je debitovala 2017. godine u muškom timu Pančeva, a zatim je bila pomoćni trener u ženskoj juniorskoj i kadetskoj reprezentaciji. Vodila je i ženski tim Skalagrimur na Islandu. Trenutno nadgleda rad mlađih selekcija u ŽKK Vršac, a više od dve godine je selektor ženske kadetske reprezentacije Srbije, sa kojom je letos osvojila titulu na EP B divizije i izborila povratak u A diviziju. I svakako je vrlo kompetentna da priča o sadašnjoj „A“ reprezentaciji i SP u Australiji.

„Raduje me da se u našu podmlađenu seniorsku reprezentaciju prenela pozitivna energija od ranije. To mnogo znači. U redu, nedostaju Sonja Petrović, Jelena Bruks i Ana Dabović, ali jednom je morala da se dogodi smena generacija. Pobeda nad Japanom nam je dala vetar u leđa, pokazale su devojke da sa svima mogu da se nose, dosadašnji rezultati u našoj grupi su pokazali da svako svakog može da dobije. Samo da nas što bolje služi šut, krenulo je protiv Japana i adaptacija na vremensku razliku je prevaziđena, sve ide svojim tokom i očekujem dobre rezultate do kraja SP“, poručila je Stankovićeva.

Od SP u Kini prošle su pune dve decenije, a Biljana se seća i ovih detalja, koji mnogo govore o kulturi, mentalitetu i životu Kineza.

„Suzi je živela u nekom selu pokraj Pekinga, da bismo kasnije kroz razgovor shvatile da je to „selo“ veće od naše tadašnje države SCG. Inače, rođena je kao drugo dete, što je bio izazov za njene roditelje, jer su plaćali porez na nju. Odlučili su se za drugo dete, ali u tom slučaju morali su da plaćaju porez i zato su se bavili poljoprivredom da bi imali dovoljno novca. Još mi je bilo upečatljivo što nije smela poklon od nas da primi. Bilo nam je žao, nosila je neke skromne farmerke i patike. Namamile smo je u tržni centar, rekla sam joj da kupujem garderobu za moju rođaku koja je njene visine i tako joj kupimo trenerku, farmerke, majice i svašta nešto. Nije bilo šansi da to primi i onda sam joj to na prevaru ostavila u njenoj hotelskoj sobi, uzela sam sa recepcije njen ključ i sakrila sam paket ispod njenog kreveta. Na kraju je putovala sa nama do aerodroma autobusom čak 12 sati da nas isprati, iako joj to nije bila obaveza. I u suzama se rastala sa nama i tada smo joj rekle da je u sobi čeka poklon od nas“, ispričala je Biljana Stanković.

Sa Biljanom i drugaricama u Kini je 2002. godine pod obručima vojevala i Nataša Anđelić, višestruka reprezentativka, nekadašnji tim lider ženske reprezentacije Srbije, bivši košarkaški menadžer, a sada predsednica Košarkaškog saveza Novog Sada. I ona nosi živopisna sećanja sa tog takmičenja.

„Svetsko prvenstvo je, bez sumnje, jedno od najvećih planetarnih takmičenja. Svakako, velika je čast prezentovati svoju zemlju. Kad se setim SP u Kini najpre me obuzme draž zbog načina na koji smo se tamo plasirale, a zatim žal što nismo postigle više, jer smo mogle. Sećam se da smo i kasno stigle u Kinu, samo dva, tri dana pre starta takmičenja. Vrlo teško smo se adaptirale na vremensku razliku. Kada smo doputovale nismo mogle da zaspimo, pa smo u sobama igrale tabliće“, ispričala je Anđelićeva.

Nataša se sa velikim poštovanjem seća prejake konkurencije na planetarnom šampionatu u Kini.

„Vizu za SP u Kini smo izvadile sjajnim izdanjem na EP 2001. u Francuskoj, osvajanjem petog mesta, što je u ono vreme i onakvoj situaciji i sa takvim tretmanom ženske košarke kod nas, bio ogroman uspeh. U Francuskoj je bila izuzetno jaka konkurencija, samo četiri evropske selekcije od 16 ekipa učesnica, Rusija, Španija, Francuska i Jugoslavija. Rusija je u tom periodu dominirala, bila je neprikosnovena od 2002. do 2009. Francuska selekcija je došla sa statusom evropskih šampionki. Amerikanke su u svojim redovima imali legendarne igračice poput Lize Lesi, Šeril Svups, čuvena Sju Bird je tada debitovala u reprezentaciji. Šta reći… Australija je po tradiciji bila jedan od favorita, decenijska velesila. Oni slično nama rade, vrlo kvalitetno se spremaju, a imale su mnogo bolje uslove, što im je omogućavalo još jači rad od našeg“.

Nataša Anđelić
Nataša Anđelić; Foto: Privatna arhiva

Svi poznavaoci ženske košarke dobro znaju da je od devedesetih godina, pa do ere Marininih lavica, srpskoj seniorskoj selekciji malo nedostajalo da se vine u visine. To su generacije sjajnih igračica zasluživale i to bi ostvarile da su imale bolji tretman u nacionalnom Saveza. Ne može se reći da nije bilo sporadične podrške, ali sve što je bilo povremeno i kratkog daha nije bilo dovoljno za ostvarenje podviga.

„Na SP u Kini smo igrale poslednji put kao SR Jugoslavija. Nama su falili bolji uslovi, bolji tretman, vetar u leđa, podrška. Pre svega, bolja oprema, za početak, ženska. Igrale smo godinama u muškim dresovima i šortsevima, a veličine muške 2 ili 3 XL. To su bile haljine, u kojima smo plivale. Mislim da smo tek tada za SP u Kini dobile nešto prikladniju opremu. Zato često kažem, dobro je što sada srpsku žensku košarku vode žene, Ana Joković i Marina Maljković. Ana je bivša reprezentativka, ona tačno zna šta je nama nedostajalo u to vreme i šta je sve igračicama potrebno da bi mogle da se fokusiraju na treniranje i igranje. Upravo je i Ana igrala na tom SP u Kini i to joj je jedno od iskustava“.

Na prostorima bivše Jugoslavije posle raspada bivše države ženska košarka je dugo bila u zapećku i nepravedno zapostavljena i obezvređena. Imali smo sjajne pojedinke, ali reprezentaciju je bilo veoma teško uklopiti zbog gore spomenutih razloga.

„Kod nas je u to vreme, devedesetih i početkom dvehiljaditih godina, muška košarka ređala najveće uspehe i bila je u svakom pogledu dominantna. Ženskoj košarci je malo pažnje je posvećivano. Imali smo nekoliko izvanrednih evroligaških igračica, Gordanu Bogojević, Anu Joković, Laru Mandić, Daliborku Vilipić, Moniku Veselovski, Hajdanu Radunović… Međutim, u to vreme nismo imali uspeha na reprezentativnom planu, uglavnom, samo na klupskom, ali i to se svelo samo na dva slova, Hemofarm i Budućnost, koji su imali solidno učešće u Evroligi“.

SP 2002. Kina (Nanjing i Peking)

Rezultati: Jugoslavija – Senegal 94:66, Kina – Jugoslavija 72:65, Brazil – Jugoslavija 86:75, Četvrtfinale: Jugoslavija – Australija 82:93. Za plasman od 9. do 16. mesta: Argentina – Jugoslavija 76:83, Jugoslavija – Španija 67:81, Jugoslavija – Kuba 74:76, Jugoslavija – Litvanija 62:83.

Konačan plasman: 1. SAD, 2. Rusija, 3. Australija, 4. Južna Koreja, 5. Španija, 6. Kina, 7. Brazil, 8. Francuska, 9. Kuba, 10. Argentina, 11. Litvanija, 12. Jugoslavija, 13. Japan, 14. Kineski Tajpeh, 15. Senegal, 16. Tunis.

Jugoslavija: Gordana Bogojević (Kovačević), Lara Mandić, Daliborka Vilipić, Ljubica Drljača, Milka Bjelica, Ana Joković, Biljana Stanković, Hajdana Radunović, Ivanka Matić, Monika Veselovski, Nataša Anđelić, Jelena Škerović. Selektor: Miroslav Popov.

A kolika je bila razlika u tretmanu ženske košarke tog doba i današnjeg, svedoči i sledeći primer, koji je Nataša navela:

Povezane vesti

„Nismo imale veliki stručni štab, ni neki skauting. Sećam se da nam je na sastanku pred četvrtfinalnu utakmicu sa Australijom rečeno: Ljudi, one trče! Rečenica koja je i malo i mnogo govorila o favorizovanim rivalkama. Mi nismo bile dovoljno psihološki spremne. U takvoj situaciji ni sreća ne može baš da bude naklonjena. Imale smo nesreću da u četvrtfinalu naletimo na tim Australije, koji je bio fizički dominantan“.

A Natašina poruka na kraju sve dovoljno govori:

„Meni lično je učešće na takvom takmičenju, na kojoj sam imala prilike da igram protiv najvećih svetskih zvezda i da ih gledam na terenu, bilo ogromna inspiracija i podstrek da podignem nivo igre i napravim kvalitetnu klupsku karijeru“.

Dve sjajne, elokvente dame, prave predstavnice srpske ženske košarke, Biljana i Nataša nisu imale sreće da se okite reprezentativnim medaljama, koje su po kvalitetu zasluživale, ali nije sve ni u odličju. Njihove bogate karijere i vredno iskustvo mogu da služe kao lep primer mladim naraštajima. Tim više što su obe toliko posvećene voljenom sportu, nesebične i uvek spremne da prenesu znanje naslednicama.

Uostalom, one su trasirale put Marininim gracijama, koje su od 2015. godine počele da ostvaruju ono što njihovim sjajnim prethodnicama, spletom okolnosti, nije pošlo za rukom.

* Bila jednom jedna zemlja… I srebro zlatnog sjaja

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Budi prvi ko će ostaviti komentar!