Milica krstaška ratnica

Privatna arhiva

Neupućeni mogu da pomisle kako su veliki uspesi srpske ženske reprezentativne košarke pali s neba, pojavili se iznebuha u ovom milenijumu. Svakako da su plod velikog rada, znanja, talenta i podrške KSS, ali kada govorimo o sportskim podvizima nekako je prirodno da se osvrnemo na prošlost, slavno poreklo, na korene...

Povezane vesti

Jugoslavija i Srbija ne bi postale zemlje ženske košarke da nije bilo Amazonki poput junakinje ove priče. Možda bi je neko danas zbog njenih 84 leta nazvao „Superbakom“, ali ona i dalje pleni mladalačkom energijom, toplinom i vedrinom. Milica Radovanović Tojagić. Nekadašnja trofejna igračica Radničkog i čuvena reprezentativka. Verovatno i najstarija srpska košarkašica. U konkurenciji živih legendi to svakako jeste.

Sa svojim Krstašicama ispisala je istoriju šezdesetih godina prošog veka, šest puta su se okitile šampionskom titulom u domaćoj ligi u periodu od 1959. do 1968. godine, što je tema za posebnu veliku priču. A ovom prilikom ćemo se osvrnuti „samo“ na „montevideovske“ avanture i bravure sjajnih dama iz davnih vremena u sklopu prva tri učešća na SP, samim tim i istorijska za jugoslovensku žensku košarku. Moskva 1959. godine, Lima 1964. godine i Prag 1967. godine…

Sagovornica Sport Kluba Milica Radovanović Tojagić, jedna od najboljih igračica svih vremena sa ovih prostora, levoruka, vižljasta, nezadrživa, bila je ono što se decenijama kasnije, u 21. veku, itekako traži, univerzalna, olraund košarkašica. Dres sa državnim grbom je oblačila zvanično čak 157 puta, nekoliko puta je birana u najbolju petorku Evrope. Na svetskim šampionatima se nije okitila odličjem, ali to joj je pošlo za rukom na EP 1968. godine na Siciliji (srebro). Na planetarnim takmičenjima u Sovjetskom Savezu, Peruu i u Čehoslovačkoj bila je lider „plavih“ u proboju ka vrhu…

Tri dana vozom iz Moskve i „čarter“ do Perua

Sa svakog učešća na velikim takmičenjima sportisti nose uspomene sa putovanja, pamte se i razne dogodovštine. Tako se i Milica seća putešestvija iz Moskve i maratonski „čarter“ let do Perua…

„Kada smo 1959. godine putovali u Moskvu na SP, išli smo avionom, ali u Beograd smo se vraćali vozom! Putovanje je tralao čak 74 sata! Puna tri dana smo se klackali od Moskve. Kobajagi smo imali neka spavaća kola, ali to ni izdaleka nije bio komfor poput današnjeg. Ali mladost sve izdrži, proveli smo to vreme u lepom druženju, šalama i pesmi. Iz Moskve sam se vratila prepuna utisaka. Obožavam Ruse i bila sam presrećna što sam imala priliku da vidim Boljšoj teatar, mauzolej Lenjina, Crveni trg, metro… A posebna priča je bio put za Peru. Išli smo avionom, ruskim boingom, koji je najpre došao po nas, pa smo u Sofiju svratili po bugarsku reprezentaciju, u Pragu po Čehinje, a u Parizu po Francuskinje. Znači, u avionu su bile četiri reprezentacije, sve učesnici SP iz Evrope, izuzev sovjetske ekipe. Posle tog letenja iznad Evrope, leteli smo još osam sati preko Atlantika i stigli u Peru posle ko zna koliko vremena“, ispričala je Milica Radovanović.

„U to vreme u ženskoj košarci vladale su istočne zemlje, SSSR, Čehoslovačka, Bugarska. Te selekcije su bile neprikosnovene, za njih su uglavnom bila „rezervisana“ prva tri mesta na najvećim takmičenjima. A mi smo otišle u Moskvu, predvođene selektorom Miodragom Sokolovićem, da se predstavimo u što boljem izdanju, da se ne obrukamo, da makar gubimo sa manjom razlikom. I ne samo da se nismo obrukale, nego smo na tom istorijskom debiju zauzele četvrto mesto, dakle, odmah iza favorita. To je nezaboravno iskustvo, sudarile smo se sa svetskim košarkaškim velesilama. Bila sam fascinirana Ruskinjama, sve su bile sjajne igračice. A zavolela sam ih i kao ljude, jer inače, mnogo volim Rusiju. Tako sam se sprijateljila sa njihovom reprezentativkom Ninom Poznanskajom, dugo smo se dopisivale, obožavala sam je i kao igračicu i kao ličnost“, seća se legendarna Milica Radovanović Tojagić.

Levoruka čigra sa Krsta, visoka 172 centimetra, kao vanserijski talenat vrlo rano je ušla u reprezentaciju.

„Sa 14 godina sam počela da treniram, a već sa 18 sam postala reprezentativka. Uvek sam imala respekt prema starijima, slušala sam i učila od njih i brzo napredovala. Pošto sam levak, imala sam specifičan šut, protivničke ekipe su me specijalno čuvale, tada se više igrala zonska odbrana, ali su posebno obraćali pažnju na mene“.

Privatna arhiva

Bila je olraund igračica, njenim majstorijama su se divile i kolege iz Radničkog i cela tadašnja košarkaška javnost.

„Otkako sam počela da se bavim košarkom promenila sam sve pozicije u timu, od plejmejkera do centra. Sa visinom od 172 centimetra sam sve to uspevala. Snalazila sam se po potrebi, ali u reprezentaciji još tada smo imali pod košem dvometrašicu Sonju Mrak, tako da je ta pozicija bila pokrivena na pravi način“.

Još jedan u sadašnjosti moderan detalj možemo da vežemo za Milicu i njene saigračice. Danas se famozni „pik en rol“ smatra bog zna kakvom košarkaškom naukom, ali od Milice smo saznali da su ga još u njeno vreme i devojke najnormalnije igrale .

„Jelica Kalenić i Cica Kalušević su bile čudesne igračice, sa njima sam u tom „piku“, što bi se po naški reklo „dva na dva“, fantastično sarađivala. Pravile smo ršum. Jelica je bila visoka, vitka, poletna, dobar strelac, a Cica stamena i pouzdana. Ona je bila reprezentativka i u košarci i u atletici, živela je asketski, sportski život. Neverovatno disciplinovana i posvećena, pa nismo ni mi pored nje smele da odstupimo od takvih principa. Bila je čudo“.

Na SP u Moskvi Jugoslovenke su ubedljivo poražene od SSSR (42:80) i Čehoslovačke (43:79), protiv jakih Bugarki su se dobro držale (52:67), od Mađarica su izgubile sa pola koša (48:49), a savladale su Južnu Koreju (50:47), Rumuniju (40:38) i Poljsku (42:35). U pobedi „Plavih“ nad Južnom Korejom Milica je upisala 24 poena.

Privatna arhiva

Bila je lider i košgeter jugoslovenske reprezentacije, šest godina je nosila kapitensku traku posle oproštaja Cmiljke Kalušević. I na SP u Peruu 1964. godine ostavila je pečat.

„Reprezentaciju Jugoslavije su tada činile uglavnom igračice Crvene zvezde, uz nas tri, četiri iz Radničkog. To su bile Jelica Kalenić, Bosiljka Pešić, Spomenka Milojević. Lepo smo se družile i sarađivale sa Zvezdašicama, veliko prijateljstvo nas je vezivalo, bez obzira što smo u domaćoj ligi bile ljute rivalke. Šalile smo se da je Cica zbog svoje discipline diktator, a mene su, inače, u Radničkom i u reprezentaciji zvali Mica Koskica“, uz osmeh se priseća Milica i dodaje „Bila sam mršava, koščata. Rusi su snimali moj šut, imala sam izbačaj „kamena s ramena“, levom rukom, ali njima je bio zanimljiv sami završetak, kako se lopta odvajala od moje šake i prstiju“.

Dudina majka nudila gumene lopte

Romantična sećanja vraćaju sagovonicu Sport Kluba na vremena kada su se i najveća planetarna takmičenja igrala na otvorenom i kada je prava privilegija bila imati kožnu košarkašku loptu i iole kvalitetnije patike…

„Igrala sam na svim mogućim terenima i podlogama. I na šljaci i betonu na Crvenom Krstu i na parketu na DIF-u i na Sajmu i pod vedrim nebom na EP u Budimpešti, a u sali na SP u Moskvi… I na SP u Peruu na tartan podlozi na fudbalskom stadionu. Imale smo skromnu opremu, a igrale smo sa kožnom loptom na Radničkom i po kiši, pa se lopta natopi i nema driblanja. To je više ličilo na igru između dve vatre, nego na košarku. Govorila nam je majka Dude Ivkovića, što se mučite, kupiću vam deset gumenih lopti… Ali ne, mi smo htele da igramo sa kožnom. Kasnije smo dobile Bisnelovu loptu. Na terenu Radničkog bio je organizovan turnir u čast čuvene italijanske igračice Lilijane Ronketi i tada nam je bivši košarkaš i čuveni francuski košarkaški funkcioner Robert Bisnel poklonio loptu. To je bila čuvena Bisnel lopta, a on je bio jedan od prvih posleratnih propagatora košarke kod nas. Kasnije mi je poslao i paket sa patikama, koje su takođe nazvane po njemu. Koliko sam samo bila srećna kada sam otvorila taj paket i ugledala „Bisnelice“, uz smešak priča Milica.

Srdačna i vitalna dama u godinama, koju memorija sjajno služi, pamti šampionat u Peruu kao fenomenalan doživljaj. Jugoslovenke su savladale Argentinu (78:48), Južnu Koreju (60:57), a doživele poraz od Čehoslovačke (48:74). U finalnoj rundi doživele su poraz od SSSR (45:73), savladale Peru (71:45), izgubile od Brazila (52:66), Bugarske (38:60) i ponovo Čehoslovačke (52:60), a od SAD tesno (46:50)…

„Sećam se da sam u prvoj fazi u Arekipi doživela neverovatnu povredu na meču sa Južnom Korejom. Protivnica mi je zubima rasekla glavu, pa sam do kraja utakmice igrala sa zavojima. A u drugoj rundi SP, u Limi, bilo je spektakularno. Igrale smo na fudbalskom stadionu, na tartan podlozi, bili su fantastični uslovi. Možete da zamislite igrale smo na podlozi nalik ovoj današnjoj na modernim basket terenima. A tek atmosfera na tribinama, vladala je prava euforija. Verujem da nijedna od nas do kraja života nije dobila toliko ponuda za brak kao tada. Naši emigranti su nas obasipali pažnjom i poklonima“.

Privatna arhiva

Milica je tada osetila šta znači biti popularan na euforičnom južnoameričkom kontinentu…

„Svakog dana se na šampionatu birala najbolja igračica. Izaberu mene posle naše utakmica sa Ruskinjama, dobijem lepu statuu i na izlazu iz hale vidim da me napolju čeka minimum 200 ljudi. Opkolili su me, skinuli trenerku, sat, svako je hteo neki suvenir od mene. A ja još tada bila ofarbana plavuša. I ko zna kako bi se sve to završilo da Spomenka Milojević nije potražila pomoć od obezbeđenja. Brzo je stigla konjica i oterala gomilu obožavaoca“.

Posle toga je usledilo i njeno treće SP, u Čehoslovačkoj 1967. godine. Zanimljivo je da su Jugoslovenke u Pragu trijumfovale nad današnjim velesilama, selekcijama SAD (58:43) i Australijom (63:58), a jedini poraz u grupi doživele od SSSR (48:83). Međutim, usledio je pad u narednoj rundi, kada su zaređani porazi od Čehoslovačke (35:69), Istočne Nemačke (51:58), Japana (64:68) i Južne Koreje (71:78).

„Ponovo smo zauzele šesto mesto, ali stekle smo iskustvo, a već dogodine smo osvojile prvu medalje za našu žensku košarku, na EP u Mesini pripalo nam je srebro“.

Sa poštovanjem govori i o selektorima sa kojima je sarađivala dugi niz godina u reprezentaciji.

„U početku su nas trenirali Aleksandar Gec i Miodrag Sokolović, to su bili pionirski počeci, radilo se sa puno elana. Pamtim Boru Cenića kao vrlo dobrog stručnjaka, bio je sjajan taktičar i pedagog. Marjan Pasarić nas je dobro vodio u Peruu, kao i Branka Prelević. Sa svima sam imala lepu saradnju. Na SP u Pragu selektor je bio Ladislav Demšar, a u Radničkom su me pored Bore Cenića trenirali i Ranko Žeravica i Milan Vasojević. Svo to stečeno znanje mi je kasnije mnogo značilo kada sam u Klermon Feranu bila i igrač i trener“.

Milica Radovanović, ikona jugoslovenske i srpske ženske košarke i danas, kao bivša zvezda pod obručima i kao profesorka fizičkog vaspitanja u penziji, prati košarkaške utakmice, ostala je verna voljenom sportu. I svakako ima šta da poruči naslednicama na terenu, reprezentativkama Srbije, koje će se na SP u Australiji boriti za što bolji plasman, kao nekada i sama popularna „Mica Koskica“ sa svojom družinom…

Privatna arhiva

„Sada pratim televizijske prenose utakmica, ranije sam češće išla u dvorane. Pogotovo dok je moja ćerka Kaća igrala. Želim reprezentaciji Srbije puno uspeha u Australiji. Znam da sada imamo podmlađen sastav, ali ono što je urađeno proteklih godina je zaista sjajno. Prijatno me je iznenadila Marina Maljković znanjem i uspesima, svaka joj čast!“, poručuje Milica Radovanović Tojagić.

Bila je virtuoz na terenu. Za nju nije bilo prepreke, elegantno i srčano je nalazila lopti put do koša. I sada, u poznim godinama se trudi da zadrži borbeni i vedar duh.

„Ponekad klonem duhom, ali onda me bližnji podsete kako sam se borila na terenu. I nema mi druge, moram da ostanem borac i dalje“, uz širok osmeh dodaje legendarna Milica Radovanović Tojagić i žuri da skuva ručak unucima.

Naša Milica, krstaška ratnica…

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Budi prvi ko će ostaviti komentar!