Legende sporta: Džimi Konors

Derište“, drski dečko, večiti protivnik autoriteta, dežurna svađalica, enigma za mnoge pa ne retko i za samog sebe… Ali iznad svega, legenda belog sporta!!!

Biti lepršav na terenu, zabavljati publiku, imati korektan odnos prema sudijama i poštovanje prema protivniku, to je ono što manje-više priželjkuje većina profesionalnih tenisera. Međutim, postoje i ličnosti koje možda nemaju sve ove vrline u opisu svoje persone, ali su ipak ušle u istoriju i to ne bilo kako, već kao najbolje među najboljima.

Upravo jedna od tih persona je i Amerikanac, Džejms Skot Džimi Konors. Legenda pre svega US Opena rođena je 2. septembra 1952. godine. Tokom karijere, oborio je mnoge rekorde, bio prvi reket planete, grend slem titule osvajao je k’o od šale, pa i ne čudi što je za nabrajanje njegovih uspeha i titula potrebno dosta vremena i listova hartije. Ipak, kada se tom suvoparnom nabrajanju titula doda i način na koji je dolazio do njih, njegov stil igre i energija (neki je nazivaju „pozitivno usmerenom“, a ne pozitivnom), dolazi se do shvatanja zašto je ovaj čovek poseban i zašto zaslužuje da se njegovo ime ukoliko se izbrišu sportski uspesi (što je pomalo teško) ipak spominje.

Prve profesionalne mečeve Konors je odigrao 1970. godine na turniru u Los Anđelesu gde je pobedom protiv tadašnjeg straha i trepeta Roja Emersona sebi utabao put uspeha koji ga je vodio ka vrhu profesionalnog tenisa. Naredne godine, potvrda blistave karijere u najavi stiže nakon osvajanja titule na NCAA turniru (američki koledž turnir). Kao potpuni profesionalac debituje 1972. godine na turniru u Džeksonvilu.

Iste godine, praktično na samom početku profesionalne karijere, dobija i prvi nadimak – „neodređeni“. To „zvanje“ dobija nakon odbijene ponude da se pridruži novoformiranoj Asocijaciji Teniskih Profesionalaca (ATP), koja je tada polako započinjala sa okupljanjem profesionalnih tenisera pod svoje okrilje. Iako je verovatno mogao već tada da dominira na turnirima organizovanim pod okriljem ATP-a, prkosi tadašnjem pomodarstvu i mejnstrimu i odlučuje se da igra manje turnire u organizaciji Bila Riordana, njegovog menadžera i promotera.  

Sukob sa ATP-om se nastavlja 1974. godine kada Konors i Riordan podnose tužbu protiv ATP-a i tadašnjeg predsednika Artura Eša zbog Konorsovog „ograničavanja slobode igre“. Odgovor na tužbu od strane ATP-a dolazi u vidu zabrane Konorsovog učešća na Rolan Garosu iste godine, a nakon takve odluke Džimi potpisuje ugovor sa World Team Tennis organizacijom. Tada se sukob prenosi i na relaciju ATP – World Team Tennis, što prouzrukuje zabranom učešća na Otvorenom prvenstvu Francuske svim igračima koji su imali potpisan ugovor sa WTT-om u periodu od 1974. do 1978. godine.

I pored svih tih „administrativnih“ problema, upravo Rolan Garos predstavlja jedini grend slem koji Džimi ne uspeva da osvoji te famozne ´74-te. Prateći ustaljeni raspored četiri najvažnija turnira sezone, ređale su se Džimijeve pobede i trofeji: najpre Australian Open i pobeda protiv Fila Denta u četiri seta, a potom i Vimbldon i US Open, gde dolazi do pobeda u tri seta protiv istog protivnika Kena Rozvela.

Prvo mesto rang liste najboljih tenisera osvaja 29. jula 1974. godine i tu se zadržava 160 nedelja u nizu (do 23. avgusta 1977. godine), što je predstavljalo rekord sve do „ere“ Rodžera Federera. Ukupno je na prvom mestu proveo 268 nedelja tokom svoje bogate karijere.

Sezone 1975. Konors stiže do finala grend slemova koje je prethodne sezone osvojio, ali ni na jednom ponovo ne podiže šampionski pehar. Vimbldonsko finale te sezone ostaće upamćeno i po duelu protiv Artura Eša, protiv koga je vodio sudsku parnicu. Ubrzo nakon tog meča gubi proces pred sudom i raskida saradnju sa dotadašnjim menadžerom Bilom Riordanom.

Sezonu 1976. obeležio je i meč između Džimija i Bjorna Borga odigran u finalu US Open-a (tada na šljaci). Duel sa novopečenim šampionom Vimbldona ostaće upamćen po pre svega trećem setu tog meča kada je Konors odbranio četiri set lopte u taj-brejku i na kraju pobedio Šveđanina rezultatom 3:1 (6-4, 3-6, 7-6(11-9), 6-4). Treću godinu za redom Konors sezonu završava na prvoj poziciji liste najboljih tenisera.

Polet nakon osvajanja drugog US Opena prenosi se na početak 1977. godine kada osvaja i prvu titulu na WCT Tour-u. Uprkos uspesima i priznanju čitavog teniskog sveta da je Džimi vrhunski teniser, on ipak ostaje prizeman i pri svom stavu. Gestom da ne učestvuje u paradi bivših šampiona na Vimbldonu 1977. godine, nailazi na žustro reagovanje publike što je kulminiralo žestokim zvižducima i salvama uvreda koje je dobio prilikom izlaska na teren u finalnom meču turnira. U pet setova gubi to finale od Borga koji nakon mesec dana od tog meča preuzima i prvu poziciju rang liste najboljih tenisera. Džimi do kraja sezone dolazi i do finala US Open-a gde gubi od Giljerma Viljasa.

Sezonu 1978. u potpunosti obeležavaju Konors i Borg. Džimi po prvi put prihvata učešće na završnom Mastersu sezone. Finale turnira koji se tada igrao u Njujorku Amerikanac osvaja pobedom protiv Borga rezultatom 2:1 (6-4, 1-6, 6-4). Konors je ovaj uspeh pridodao i nešto ranije osvojenom trećem US Openu (te godine se prvi put igralo na Flešing Medouzu) – pobeda protiv Šveđanina 6-4, 6-2, 6-2, dok Vimbldonsko finale iste godine gubi od koga drugog nego od opet neugodnog Borga.

Sezone 1979. dolazi do polufinala Rolan Garosa. Isti rezultat ponavlja i na Vimbldonu i US Openu, što postaje i njegov najveći domet u naredne dve sezone. Najbolji rezultat tokom ovih sezona ostvaruje 1980. nakon drugog osvojenog šampionskog pehara u WCT Tour-u (pobedom protiv Džona Mekinroa).

U 29-toj godini života Džimi pravi veliki rezultat – osvaja trofej na terenima Ol Ingland Kluba. Vimbldonsko finale igrao je protiv tadašnjeg broja 1, Džona Mekinroa, a do drugog trofeja na nezvaničnom prvenstvu sveta dolazi osam godina nakon osvajanja prvog. Uspeh ponavlja i na US Openu gde u finalu pobeđuje nadolazeću zvezdu Ivana Lendla i uskoro nakon toga ponovo stiže do prvog mesta liste najboljih tenisera.

Sezone 1983. osvaja i peti trofej na US Open-u. Slično prethodnoj sezoni, u finalu biva bolji od Lendla. Poslednji veći uspeh Džimi pravi 1984. godine, kada dolazi do sedmog finala Vimbldona, međutim, gubi od Mekinroa 6-1, 6-1, 6-2. Od tog trenutka postalo je primetno da se Konorsova želja za uspesima i igrom polako gasi

Najnižu tačku karijere Džimi doživljava 21. februara 1986. godine kada gubi polufinalni meč turnira u Boka Rejtonu od Ivana Lendla. Konors je nakon meča osuo paljbu po sudijama i njihovim odlukama, tako da je to rezultovalo kaznom od 20.000 $ i suspenzijom od 10 nedelja učešća na profesionalnim turnirima. Na taj način je prisiljen da propusti Rolan Garos i tako gubi i možda poslednju nadu da osvoji jedini grend slem turnir u karijeri koji nije nikada osvojio. Kasnije gubi u prvoj rundi Vimbldona i trećoj rundi US Opena na kojem je u poslednjih 12 godina dolazio makar do polufinala.

Do shvatanja da mu cela ta ujdurma nije potrebna Konors dolazi tek u kasnijim godinama svoje karijere. Sve do 41. godine života dobro se nosio sa mnogo mlađim teniserima od njega. Post u osvajanju titula dugačak čak četiri godine prekida u julu 1988.  na turniru u Vašingtonu koji predstavlja njegovu titulu broj 106 osvojenu u karijeri.

Do kratkog bljeska ponovo dolazi na svom terenu, US Open-u 1989. godine kada pobeđuje trećeg nosioca i kasnije budućeg dvostrukog šampiona Štefana Edberga, kao i šestog nosioca Andrea Agasija u četvrtfinalu. Da polako završava tenisku karijeru postalo je jasno 1990. godine kada je odigrao ukupno samo tri zvanična meča i pao na mesto 936 rang liste tenisera.

Nakon operacije zgloba na levoj ruci, vraća se sezone 1991 i uzima učešče na 14 turnira. Tada, u 39-toj godini života ponovo pravi neverovatan proboj do polufinala US Open-a. Međutim, tu ga zaustavlja Džim Kurijer. To ujedno predstavlja i poslednji rezultat vredan pomena u blistavoj karijeri kakva se može samo poželeti.

Ukupno, Džimi Konors je osvojio 109 titula u singlu (uključujući jedan Australian Open, dva Vimbldona i pet US Open-a) i 15 titula u dublu (uključujući titule muškog dubla na Vimbldonu i US Openu).

U „open eri“ Konors je zabeležio najviše pobeda – iz 1242 meča izašao je kao pobednik. Njegov odnos pobeda i poraza iznosi 1242-277, odnosno 81,75% uspešnosti (statistika ATP-a). Ukupno je odigrao 401 turnir, što je bio svojevrsni rekord koji je tek 2008. godine oborio Fabris Santoro.

Konors je jedini igrač koji je osvojio US Open na tri različite podloge: travi, šljaci i tvrdoj podlozi. Još jedan od rekorda u nizu je i činjenica da je 31 put ostvario plasman u polufinale ili bolje na grend slem turnirima. Ovakvo dostignuće je praktično ne shvatljivo ukoliko se uzme u obzir da je takav rezultat na Australian Openu ostvario samo dva puta, dok na Rolan Garosu čak pet puta nije učestvovao. U Tenisku Kuću Slavnih primljen je 1998. godine.

Džimi je prvi levoruki teniser koji je igrao dvoručni bekend. Mnogi se slažu da je njegov ritern udarac bio najbolji ikada. Bio je među nekoliko igrača toga doba koji su lopticu udarali ravno i pretežno samo sa osnovne linije. Forhend mu je bio verovatno najveća slabost, naročito u poenima koji su u sebi sadržali dozu pritiska. Servis mu nikada nije bio jača strana, jednostavno rečeno, početni udarac mu je bio daleko od savršenstva i od jačine i brzine koju su protivnici ostvarivali.

Nedostatak servis-volej igre u kombinaciji sa previše individualističkim stilom igre i neodlučnošću da preuzme odgovornost u određenim poenima tokom dubl mečeva učinili su da ne bude toliko uspešan u dublu kao u singl konkurenciji. Ipak, uspeo je da osvoji i dve grend slem titule u dublu u paru sa Ilijom Nastaseom (Vimbldon 1973. i US Open 1975.) dok je u miks-dublu sa Kris Evert bio finalista US Open-a 1974. (sa njom je bio i u „romansi“, ali je njihovo venčanje otkazano).

Konors i Artur Eš se nisu nikada slagali. Eš je često kritikovao Džimija kako se odlučuje da pre igra na nekim nevažnim turnirima nego za svoju zemlju u okviru Davis Cup takmičenja. Čak ni nakon Ešove smrti Džimi nije mogao zakopati „ratne sekire“. Odbio je da prisustvuje ceremoniji otvaranja Stadiona Artur Eš 1997. godine u okviru kompleksa US Open-a.

U vremenu kada je većina profesionalnih tenisera igrala sa drvenim reketima, Džimi je među prvima prihvatio Wilson T2000 čelični reket sa kojim je u odnosu na protivnike trošio mnogo manje energije prilikom zamaha. Sa ovim hromiranim reketom igrao je sve do 1984. godine, kada je i ostatak teniskog sveta pribegao novim tehnologijama, materijalima i dizajnima.

Nakon završene karijere igrača Konors se oprobao i kao teniski trener. Na turniru u Los Anđelesu 2006. godine Endi Rodik objavio je početak saradnje sa Džimom. Nakon 19 meseci, ta saradnja je prekinuta.

U novembru 2008. godine Džimi ponovo dolazi na naslovne strane novina i časopisa, ali ne zbog uspeha u profesiji već zbog ugrožavanja opšteg reda i mira. Naime, Konors je prisustvovao košarkaškoj utakmici između koledž timova i tom prilikom se sukobio sa obezbeđenjem dvorane u kojoj se utakmica igrala. Sukob se završio tako što je Konors priveden u policijsku stanicu.

Ovaj događaj najbolje pokazuje koliko je Džimi kontroverzna ličnost, odnosno „nemirnog duha“. Tog duha u njemu je u većini slučajeva, mora se priznati, uspevao da ukroti i usmeri u pravcu koji mu je omogućavao da svoj bes i nezadovoljstvo ispolji u vidu još većeg samopouzdanja i samouverenosti.

Temperament koji varira zajedno sa jačinom kojom je udarao lopticu na terenu, nekada jače – nekada slabije, dvoručni bekend kojim je sa osnovne linije zadavao glavobolje protivnicima i ego koji mu je omogućavao da uđe u sukob sa svim živim, a da ipak istraje u svom cilju, ostaće ono glavno što ga obeležava i kao čoveka van terena ali i kao vrhunskog tenisera na njemu. Možda bi najbolji i najkraći opis Konorsa glasio: Anđeo i đavo u jednom…

Author: Nenad Manojlović