LEGENDE SPORTA: Ni kriv ni dužan do zlata – Stiven Bradburi

U Australiji se
ne bave zimskim sportovima, jel tako? Ko je uopšte u Australiji čuo za sneg?
Valjda tamo možeš samo da budeš plivač, surfer ili nešto.

Brzi klizač na
kratke staze iz centra Sidneja, Stiven Bradburi, prkosio je svim tim nepisanim
pravilima. On je krenuo na ZOI u Solt Lejk Siti sa dve stvari na umu. Prva, da
se dobro provede, a druga, da ispoštuje onu staru De Kubertenovu – da je važno
učestvovati. Mogao je da gleda koleginicu, simpatičnu Alisu Kemplin kako osvaja
zlato u fri stajl skokovima, i pomislio je da može možda nešto i da uradi.

Izašao je tako na
klizalište u diciplini 1500 metara. U četvrtfinalu je stigao treći, što je
trebalo da bude kraj njegovog takmičenja. Ali, čovek na razglasu je rekao da je
jedan klizač diskvalifikovan, tako da se Bradburi popeo na drugo mesto i stigao
do polufinala. Do poslednjih osam, što je već bilo iznad očekivanja i smatralo
se velikim uspehom. U polufinalnu trku ušao je potpuno opušten.

Klizao je
poslednji i zaostao je za ostalih pet konkurenata. Ali, brzo klizanje na kratke
staze je takav sport, da je guranje dozvoljenuo i da se dešavaju česti padovi.
Dva takmičara su izgubila ravnotežu i Bredburi je tako stigao drugi. Verovali
ili ne, plasirao se u finale. Sada je već medalja postala realnost, jer su u
finalu samo četiri takmičara. Ali, i da bude četvrti, zagarantovani su članci u
novinama, sponzorstva, novac, pa je mogao u trku da uđe nemajući šta da izgubi.

Ponovo, kao u
polufinalu, zaostao je, ne zato što je sporiji, već iz taktičkih razloga.
Stiglo se do poslednjeg kruga i prva trojica su počela da se guraju. Sigurno,
grom ne udara na isto mesto, istorija se ne ponavlja, jel tako? E, pa, nije. U
poslednjoj krivini, sva tri konkurenta padaju. Polako stižući u cilj, Bradburi
se u neverici uhvatio za glavu. Dok su se ostali vukli po ledu kako bi uzeli
srebro, on je već briznuo u plač pokušavajući da svari činjenicu da je
olimpijski šampion. Najneočekivaniji olimpijski šampion koga ste mogli da
zamislite.

– Ne, ova medalja
nije za ove dve trke, koje nisam zaslužio da dobijem. Ova medalja je
otplaćivanje duga za sve što sam preživeo za ovih 29 godina – rekao je tada
Stiven.

Pod time
„šta sam sve preživeo, mislio je na neke stvari, koje su mu se ranije
dogodile. Prvo, 1994. na jednoj trci Svetskog kupa, pao je i on. Klizaljka
jednog od trkača mu je presekla butinu. Izgubio je četiri litra krvi, umalo i
život. Imao je 111 šavova na rani, ali nije odustajao. Tri godine kasnije,
takođe na jednoj trci Svetskog kupa, pao je i polomio vrat. Osam nedelja je
proveo u invalidskim kolicima sa okovratnikom. A pored toga, bio je ismejavan u
Australiji zato što se bavio nekim po njima glupim i totalno nepoznatim
sportom. Kako se sve to brzo preokrenulo. Sada su svi čuli za Stivena
Bradberija. On je bogat, poznat, a njegova autobiografija „The last man
standing“ je jedna od najprodavanijih knjiga „tamo dole“.

Author: Branislav Jocić