BOLT: Kako trči čudo prirode?

Jusein Bolt
opčinio je svet svojom brzinom još jednom na nedavno završenom svetskom
prvenstvu u atletici i potvrdio da mu nema ravnog.

Tri trke,
tri svetska zlata – na 100, 200 i 4×100 metara.

A kao i
uvek, svi smo se zapitali – kako to radi?! U čemu je tajna? Da li pokreće noge
brže od rivala? Da li mu pomaže visina?

Od 2008. i Olimpijskih
igara u Pekingu pa do ovogodišnjeg prvenstva sveta pobedio je u svakoj trci u
kojoj je učestvovao. Osim jedne – u kojoj je diskvalifikovan zbog pogrešnog
starta.

Doktor Sem
Alen sa Univerziteta u Logbrou pokušao je da objasni ovaj fenomen sa naučne
strane.

Kada
rekreativci trče i kada žele da trče brzo, oni instinktivno pomeraju noge
najbrže što mogu, tako da je laička pretpostavka da isto to radi i Bolt. Ali,
ta pretpostavka je sve samo ne ispravna.

„Najbolji
trkači ne pokreću noge ništa brže od rekreativaca“ započinje doktor Alen svoje izlaganje.

Razlika je
u tome što profesionalni atletičari prave duže i snažnije korake. Istraživanja
pokazuju da amateru trkaču za 100 metara treba između 50 i 55 koraka, dok
profesionalnom trkaču treba oko 45.

„Profesionalni
trkači generišu mnogo više snage i energije i za početak u tome im pomaže što
su njihovi mišići mnogo aktivniji i što su njihova mišićna vlakna specifična.
Na taj način, oni praktično na tlu provode manje vremena od rekreativaca i to
njihovo trčanje čini daleko bržim.“

Studije
koje je vodio Piter Vejand pokazuju da stopalo vrhunskog trkača ostvaruje
kontakt sa tlom u započinjanju koraka u trajanju od oko 0.8 sekundi dok je to
vreme kod rekreativaca oko 0.12 sekundi.

Sem Alen na
ovo dodaje da, kada se sve sabere i oduzme, profesionalni atletičar u toku trke
na 100 metara provede oko 605 vremena u vazduhu (vreme za koje im nijedna noga
ne dotiče tlo), dok je taj procanat kod rekreativaca u vrhunskoj formi oko 50.

Ali, i kada
sve ovo znamo, i dalje ne znamo kako se Bolt toliko ističe među elitnim
profesionalnim trkačima.

„Bolt je
čudo genetike. Kada uzmete njegovu visinu u obzir, ne bi trebalo da je u
mogućnosti da dostigne takvu brzinu, bez obzira čak i na dužinu njegovih nogu.“
Kaže bivši sprinter Velike Britanije Kreg Pikering.

„Na početku
trke svi se trude da prave manje korake kako bi se što lakše ubrzali, ali on to
ne može da postigne zbog svoje visine. Ali, kada dostigne najveću brzinu on je
nadmoćan u odnosu na ostale zbog manjeg broja koraka koje mora da napravi.“

Boltu za
100 metara obično treba 41 korak, a to je čak tri ili četiri manje nego što je
potrebno njegovim rivalima.

„Dužina
koraka je ono što čini razliku između sprintera koji mogu da istrče 100 metara
ispod 10 sekundi i onih koji to ne mogu“, dodaje Pikering.

Sem Alen je
na osnovu svega, izveo zaključak, da koliko god trening može da pomogne
sportisti da trči neverovatno brzo, oni najbrži „moraju da imaju i prirodnu
predodređenost za takvu dominaciju u odnosu na ostale. Sve zavisi od toga šta
nam naša priroda dopušta da uradimo sa nogama kada one dotaknu tlo.“

Dakle, ni
nauka nam nije dala potpun i precizan odgovor. Bolt je čudo prirode, genetička „greška“
i dobro utrenirana mašina za trčanje – sve u jednom čoveku na dve dugačke noge.

Author: Maja Todić