Odlazak Dejana Savića sa mesta saveznog selektora srpske reprezentacije je svakako vest dana. Ostavka trofejnog, harizmatičnog selektora je zapravo rezultat razgovora koje je imao sa čelnicima saveza. Nisu, kako saznajemo, protekli u ubeđivanju jednih ili drugih, koliko se trezveno analizirala situacija posle sumornog leta 2022.
To leto međutim, ne može da pokvari sve ono što se Dejan Nacionale uradio u pethodnih devet sezona. Sa 17 medalja, 15 zlatnih odličja je postavio teško dostižnu rezultatsku normu. Odnosom sa igračima koji su se odvijali od profesionalne podele do drugarskih relacija, takođe je osvojio simpatije javnosti, spremne da proguta i neki kiks.
U hrabrom trenutku je preuzeo reprezentaciju krajem 2012. Bio je to period hladnih odnosa većine igrača i tadašnjeg selektora Dejana Udovičića koji su rezultirali ostavkom takođe uspešnog stručnjaka. Savić, sa dve-tri godine trenerskog staža, se nije libio da preuzme ekipu. Verovao je u sebe, svoj rad a najviše u vraćanje atmosferu ukrasa jednog velikog sastava.
Prva godina je bila otrežnjujuća. Opipavajući teren, posle zlata u Svetskoj ligi u Čeljabinku, Savić je dobio šamar na SP u Barseloni sa osvojenim sedmim mestom. Uvek je govorio da mu je taj kiks mnogo značio. Shvatio je odmah gde je i odmah je pozvao moguće kritičare da ukažu na greške u taktici, igri, ponašanju. Niko se nije javio.
Od naredne godine je počela njegova zlatna era. Antologijama pripadaju pojedini finalni susreti poput onog sa Mađarima na EP u Budimpešti (12:7), sa Hrvatima na SP u Kazanju (11:4), sa istim rivalom na Igrama u Riju (11:7) i poslednji trijumf u Tokiju protiv Grka (13:10) ili tri slavlja protiv Mađara u Svetskoj ligi i Svetskom kupu i dva sa Hrvatima u Svetskoj ligi. Ali, to su mečevi za zlato, bilo je i partija tokom takmičenja koje su pokazivale mentalnu snagu sastava kojem je sa klupe harizmatičnim vođenjem Savić davao vetar u leđa, izazivale divljenje koje se pretvaralo od strane srpske sportske javnosti u iskreno obožavanje
Dajući svu važnost igračima, nikada se nije slikao sa njima po završetku uspešnog posla. Činio je to pre polaska,pokazujući da je sa vaterpolistima uoči važnih ispita. Po završetku finala, znao je da prošeta do pobedničkog postolja, za trenutak bi zastao i onda brže-bolje, bežao od gužve.
Tokom trenerske karijere ostajao je bez Udovičića i Rađena, zatim Gocića i Nikića i na kraju šestorice veličanstvenih Filipovića, Prlainovića, braće Pijetlović, S.Mitrovića i Aleksića. Prve promene je uspešno premostio, za veliki sekstet nije imao u ovom trenutku adekvatne zamene.
Znajući da sve ima vek trajanja pokušavao je i verovao da će smena generacija biti bezbolna. Igrao je sa podmlađenom ekipom na SP 2019, na brojnim Svetskim ligama i FINA Kupu, na svaki način pokušavao da u stvoreni sistem ubaci svežu krv.
Radio je u vreme kada su srpski klubovi bili od sjaja (2013,2014) do sivila (sve do 2020). Možda je i to razlog zašto posle Tokija nije imao na raspolaganju veći broj kvalitetnih rešenja. Ali, sve je to sport.
Duhovitim, neobičnim tajm-autima, više nego korektnom komunikacijom sa trenerima drugih reprezentacija, sportskim ponašanjem prema sudijama stekao je status originala koji teško može da se kopira. Omiljen kod medija, domaćih i stranih, elokventan, dobro upućen u tajne knjiga, filmova Dejan Savić je pokazao da je sport mnogo više od običnog treninga i rezultata.
Statistički, vodio je reprezentaciju oko 250 puta slavio na 200 utakmica. Na Olimpijskim igrama dva zlata, ns Svetskim prvenstvima jedno zlato, dva peta i jedno sedmo mesto, na prvenstvima Evrope tri zlata i peto i deveto mesto, na FINA Kupu zlato i bronza, u Svetskoj ligi šest zlatnih medalja, dva peta mesta i jednom bez plasmana. Vodio je timove koji su osvajali Univerzijadu i Mediteranske igre. Na 24 takmičenja ponovimo 17 medalja, 15 zlatnih i dve bronzane.
Te brojke su jedno, Savićeva bukvalno velika pojava, je bila nešto mnogo više. Čovek srpskog sporta i svetskog vaterpola sa večnim, dubokim tragom.
Na kraju i zašto se povukao. Teško da će se od njega to čuti ali sa strane gledajući, ova 2022. sa radom i rezultatima nije garantovala rezultate u budućnosti. Split je bio razočarenje u svakom trenutku i segmentu i omiljni Deki je razmišljao i odlučio da preseče. Sigurno su i zasićenost i umor učinili svoje.
Biti selektor deset godina sa takvim rezultatima… Malo li je ?
Ali da prethodni redovi ne budu protumačeni kao neki oproštaj od stručnosti Dejana Savića recimo da rekorder po broju odigranih utakmica za reprezentaciju (444), trostruki laureat u izboru za najboljeg trenera sveta, najbolji trener Srbije u izboru OKS, dobitnik državnog ordena, dobitnik Majske nagrade i niza drugih nagrada u brojnim anketama, ima tek 47 godina.
Ima još mnogo da „guli“ u svetu vaterpola na zadovoljstvo svih onih koje vole ovu igru. Ostavkom je stavljena tačka na jednu fazu njegovog rada. Ostaje trener Zvezde i kada baterije počnu ponovo da pune, srpski vaterpolo će još imati benefit od znanja omiljenog lika.
Koje je tvoje mišljenje o ovome?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare