Takk, Aksel!

Alexander Hassenstein/Getty Images

Možda je subjektivno reći da je najbolji spustaš svoje generacije, ali ne i da je mesto među najboljima svih vremena još odavno obezbedio. Samo nije baš u konkurenciji za sâm vrh, ali to ne znači da nije poseban jer, bogme, i te kako jeste.

Kliše je reći da skijanje bez njega neće biti isto, ali svaki pravi ljubitelj skijanja bi bio saglasan sa tom ocenom. Svoje najveće uspehe je ostvario pre više od decenije, ali je uprkos velikim problemima sa povredama najbolje praktično sačuvao za kraj. A taj kraj je dugo otkucavao, a nastupio je kada je njegovo telo jednostavno reklo da više ne može.

Priča o Akselu Lundu Svindalu počinje pre nešto više od 36 godina u okrugu Lerenskog, koje je manje od 20 kilometara udaljeno od Osla. Njegovo ime je klasično skandinavsko, ali se smatra da je izvedeno od imena Avesalom (trećeg Davidovog sina) koje znači vođa mira. Možda za nešto više od tri decenije nije baš postao vođa mira, ali može da se kaže da je do pre nekoliko nedelja bio pravi lider norveških skijaša i najveći među njima – kako po svojoj građi, tako i uspesima.

Svoje prve skije sam dobio za treći rođendan. Moji roditelji su bili skijaši pa su me vodili na skijanje stalno i nikada nisam ni zamišljao da ću se time ozbiljno baviti. Ali, korak po korak, postajao sam bolji i kada sam završio srednju školu nisam upisao nikakav fakultet jer sam znao da je skijanje to čime želim da se bavim. Tada sam već ušao u drugi tim Norveške i znao sam da mi je to jedinstvena prilika, a da sa obrazovanjem mogu da nastavim za nekoliko godina“, rekao mi je Svindal prilikom našeg prvog susreta u januaru 2011. godine u Kicbilu.

Erich Spiess/ASP/Red Bull Content Pool

Njegov put do elitnog društva nije se razlikovao od onog kojim su išli praktično svi skijaši koji mogu da se ubroje u sam svetski vrh. Sâm je sebi kročio put prvo u Skandinaviji, ali je zatim shvatio da mora da se spusti nešto niže – u Alpe. U svakom takmičenju je kretao od nule i korak po korak stizao do vrha, pre nego što je dobio priliku da se bori u Svetskom kupu.

Pažnju na sebe privukao je 2002. godine na Svetskom juniorskom prvenstvu u italijanskom Tarviziju, na kojem je osvojio četiri medalje. Okitio se zlatom u kombinaciji, srebrom u superveleslalomu i bronzama u spustu i slalomu. U to vreme je bio jedan od onih skijaša koji se takmiče u svih pet disciplina, ali je iz sezone u sezonu sve više počeo da se koncentriše na brzinske. Veće uspehe je možda imao u superdžiju, ali ću ga ja, kao i većina, ipak više pamtiti po spustu u kojem je uvek išao do samih granica, što mu se mnogo puta isplatilo, ali isto tako i obilo o glavu.

Za njega je što se spusta tiče najveći problem bilo to što je skijao u vreme kada je Didije Kuš vladao tom disciplinom, a i što je tu bio i Mihael Valhofer. Tako je svojih pet minuta slave u spustu dočekao kada su se oni povukli, a izvesno i kada se to i najmanje očekivalo od njega, zbog povreda koje su i te kako uzele danak. I tu se misli isključivo na zlato na Zimskim olimpijskim igrama u Pjongčangu prošle godine, ne na male Kristalne globuse koje je osvojio 2013. i 2014. godine.

Vladimir Rys/Bongarts/Getty Images

Vratimo se, ipak, na sam početak njegove karijere u Svetskom kupu, u koji je stigao kao 19-godišnjak, a u prvo vreme se svojim rezultatima isticao u kombinaciji. Postepeno je napredovao, a da je spreman za velika dela nagovestio je osvajanjem srebra u kombinaciji na Svetskom prvenstvu u Bormiju 2005. godine. Ispred njega je bio samo Austrijanac Benjamin Rajh, koji je do zlata došao sa neverovatnih devet desetinki prednosti. Svindal je iza sebe, između ostalih, ostavio i Valhofera, Silvana Curbrigena iz Švajcarske i tadašnjeg vođu norveških skijaša Lasea Ćusa.

Ako je do tada sumnjao u svoje mogućnosti, tada je izvesno doživeo spoznaju da mu je nebo granica, a to je i pokazao u narednim sezonama. Prvu pobedu ostvario je krajem novembra 2005. godine u Lejk Luizu u superveleslalomu, u kojem je bio nezaustavljiv te sezone, što mu je donelo prvi Kristalni globus u karijeri. Rezultati u ostalim disciplinama bili su mu dovoljni za drugo mesto u generalnom plasmanu, iza Rajha, a naredna sezona bila je jedna od njegovih najboljih u karijeri.

Napredak u svim disciplinama je bio toliko očigledan, posebno u veleslalomu, u kojem je osvojio svetsko zlato na Svetskom prvenstvu u Oreu, gde se okitio i najsjajnijim odličjem u spustu. Nekako je bilo i prikladno što je upravo u tom švedskom ski centru završio karijeru 12 godina kasnije, ali to nije sada tema. Tokom cele sezone, Svindal je ponovo vodio veliku borbu sa Rajhom, a na kraju ga je pobedio za 13 bodova.

Agence Zoom/Getty Images

I taman kada su mnogi očekivali da će nastaviti gde je stao u martu 2007. godine, osam meseci kasnije, Svindal je tokom treninga u Biver Kriku doživeo težak pad. Izgubio je kontrolu posle skoka na delu staze poznatom po imenu ’Zlatni orao’ i pri neverovatnoj brzini uleteo u zaštitnu ogradu. Iz tog pada je izašao sa prelomima kostiju lica, posekotinom dugom 15 centimetara na butini u predelu prepona i brojnim povredama abdomena.

Taj pad je i označio kraj sezone za Svindala, a koliko je uticao na sve koji su se starali o njemu u Vejlu govori da je medicinska sestra koja je bila tu kada je primljen u bolnicu svom sinu dala ime Aksel. I norveški skijaš je od tada kada bi se obreo u Koloradu išao u posetu svom imenjaku, koji ga je više puta u poslednjih desetak godina bodrio na stazi „Ptice grabljivice“.

Posle toliko stravničnog pada, mnogi ne bi ni pomislili da se vrate na stazu ili bi samo odustali od spusta, discipline koja je opasnija i od takmičenja u auto-moto sportu, ali ne i on. Vratio se skijanju čim se oporavio od povreda, a simbolično prve dve pobede ostvario je baš u Biver Kriku, u spustu i supeveleslalomu. Njegovo odsustvo je na najbolji način iskoristio Amerikanac Bodi Miler, koji je u sezoni 2008/09 osvojio svoj drugi veliki Kristalni globus, ali se može reći da se potom sve vratilo u normalu.

Svindal i Rajh su nastavili svoje rivalstvo, a treći čin pripao je norveškom skijašu, ovoga puta za dva boda, i to pošto su obojica napravili velike greške na poslednjoj trci sezone, u slalomu. Odličnu sezonu norveški skijaš je upotpunio osvajanjem svetskog zlata u kombinaciji u francuskom Val d’Izeru, kao i Kristalnog globusa u superveleslalomu, u kojem se okitio bronzom na planetarnom šampionatu.

Malo ko je mogao da pretpostavi u to vreme, ali te 2009. godine je Svindal poslednji put slavio u generalnom poretku Svetskog kupa. Tada je već mnogima postalo jasno da je za skijaše koji se takmiče u četiri ili pet disciplina nemoguće da održe potreban nivo na svim trkama, a da to njihovo telo podnese. Najbolji pokazatelj za to je dominacija Marsela Hiršera od 2012. godine, koji se svake sezone takmiči isključivo u tehničkim disciplinama i po kojem superdžiju i kombinaciji. Ima nečega i u tome što je Austrijanac klasa za sebe u odnosu na sve rivale, ali se ne može reći da oni ne pokušavaju da nađu način da ga pobede, samo što se nijednom nije pošlo za rukom da u tome uspe.

Svindal u Svetskom kupu više nije bio na nivou koji je imao u svojim najboljim sezonama, ali to ne znači da nije blistao, naprotiv. U sezoni kada je branio drugi veliki Kristalni globus bio je tek četvrti u elitnom takmičenju, ali se na Zimskim olimpijskim igrama našao na svakom stepeniku pobedničkog postolja. Prvo je morao da se zadovolji srebrom u spustu, sa sedam stotinki zaostatka u odnosu na Didijea Defaga, a zatim je došao do prvog olimpijskog zlata, i to u superveleslalomu. Sjajnu priliku za još jedno odličje je propustio u kombinaciji, u kojoj je promašio kapiju u slalomu, pošto je vodio posle brzinskog dela trke, ali je sve nadoknadio u veleslalomu osvojivši bronzu.

Marko Trajković

U sezonama koje su usledile postepeno se vraćao na mesto koje mu pripada u brzinskim disciplinama, a pored potvrde u vidu malih Kristalnih globusa tu su i svetska zlata u kombinaciji i spustu. Dva puta se borio sa Hiršerom za titulu ukupnog pobednika Svetskog kupa, ali je oba puta bivao poražen. Među dostignućima u tom periodu treba pomenuti i da je konačno dočekao trijumf u Kicbilu 2013. godine, ali ne dugo željeni u spustu, već u superveleslalomu.

Osećaj posle trijumfa u Kicbilu je bio neverovatan. Oduvek sam želeo da pobedim tamo, ali nisam bio zabrinut da mi vreme ističe za to, već sam znao da će kad-tad doći red na mene. Svi skijaši kojima sam se divio kada sam bio klinac su pobeđivali tamo i sada imaju svoje gondole kojima se ide do starta na Štrajfu, a sada ću i ja dobiti svoju“, rekao mi je Svindal kada sam ga srela na Velikoj nagradi Monaka Formule 1, nekoliko meseci kasnije.

Sezona koja je usledila bila je poslednja za Svindala kao zdravog skijaša, verovatno je pravilno tako se izraziti. Osvojio je Kristalne globuse u brzinskim disciplinama, ali ga je u borbi za veliki pobedio Marsel Hiršer, a uz to je Zimske olimpijske igre u Sočiju završio bez odličja. Od tada, norveški skijaš nije imao nijednu kompletnu sezonu zbog povreda, koje su ga i te kako koštale do kraja karijere.

Prvo je propustio kompletnu sezonu 2014/15 zbog povrede Ahilove tetive, ali se ipak takmičio na Svetskom prvenstvu u Biver Kriku, gde je zauzeo šesta mesta u spustu i superveleslalomu. Sjajno je započeo naredni Svetski kup, nizao je trijumfe u ’svojim’ disciplinama, sve do pada u Kicbilu, koji je označio i kraj sezone za njega. Ni naredna sezona nije dugo potrajala za njega, već su se pojavile spekulacije da je gotov, ali ti koji su tako mislili ozbiljno su potcenili upornost jednog ’Vikinga’.

Michel Cottin/Agence Zoom/Getty Images

I ta upornost mu se isplatila, pošto se tri puta našao na najvišem stepeniku pobedničkog postolja u elitnom takmičenju, pre nego što je zasijao na Zimskim olimpijskim igrama u Pjongčangu. Tada je odskijao jednu od svojih najboljih trka, koju je krunisao zlatom u spustu i tako sa 34 godine postao najstariji olimpijski šampion u alpskom skijanju u istoriji.

Zahvalan sam jer sam ostvario većinu svojih snova, što sam doživeo velike pobede na Olimpijskim igrama i Svetskim prvenstvima. I dalje uživam u skijanju, nadam se da ću nastaviti još nekoliko godina. Ali, ovo je na neki način početak kraja jer su ovo moje poslednje Olimpijske igre. Ništa nije 100 odsto sigurno, ali je gotovo izvesno da to jeste“, rekao je Svindal prošlog februara.

I taj kraj koji je pominjao je došao mnogo brže nego što su se on, ali i svi ljubitelji skijanja nadali. Od početka sezone je bilo jasno da je Svindal senka skijaša kakav je nekad bio, ali je ali je i to bilo više nego dovoljno da dođe do podijuma u Biver Kriku. Međutim, u Kicbilu, tako posebnom mestu za njega, najavio je da će karijeru završiti na Svetskom prvenstvu u Oreu.

Niko nije očekivao čudo od njega, ali jeste da će dati sve od sebe da se oprosti u velikom stilu, a to je i učinio osvajanjem srebra, kojim je upotpunio dvostruki trijumf Norvežana. Sasvim prikladno, zlato je tog dana pripalo Ćetilu Jansrudu, koji je od njega preuzeo ulogu vođe ’Vikinga’. Na taj način, stavljena je tačka na karijeru jednog od najvećih norveških skijaša svih vremena, uz Ćetila Andrea Omota. Tokom nje osvojio je 11 Kristalnih globusa, od toga dva velika, pet titula svetskog šampiona i dva olimpijska zlata, uz još šest medalja na najvećim takmičenjima, a ostvario je 36 pobeda u Svetskom kupu i ukupno 80 podijuma. I, ne samo to, stotine hiljada ljudi širom sveta je svojim stilom naterao da zavole skijanje, pa je zato za kraj teksta prikladna samo jedna poruka:

Takk, Aksel! (Hvala, Aksele)