Sarajevom još odjekuje Bolero

Heroji ZOI 6. feb 202212:00 > 14:40 0 komentara
Trevor Jones/Getty Images

Publika je u transu aplaudirala. Bile su to prve i jedine stajaće ovacije koje je iko dobio te noći u Sarajevu. Njih dvoje su strpljivo skupljali cveće, dok su sudije delile šesticu za šesticom. Bilo je jasno - Džejn Torvil i Kristofer Din učinili su nešto istorijsko.

Džejn i Kristofer znali su se od malerna, s obzirom na to da su oboje odrasli u Notingemu. I s obzirom na to da su se oboje bavili umetničkim klizanjem. Torvilova je počela da trenira u školi, a tri godine od njenog početka Din je dobio klizaljke za Božić i počeo da kliza.

U vreme kada su počeli da sarađuju, Džejn je već imala iza sebe učešće na Olimpijskim igrama, dok je Kristofer radio kao policajac. Od 1980. godine, pa do Igara u Sarajevu pobedili na tri šampionata sveta, međutim, to je bilo premalo u odnosu na ono što ih je čekalo 1984.

Uz Ravelov Bolero, tu u Sarajevu, od svih sudija dobili su maksimalnu ocenu, 6.0, za prvo i jedino olimpijsko zlato.

“Imali smo tri svetska zlata kada su na red došle Olimpijske igre 1984. godine. Bili smo u prilici da rizikujemo. Iako je delo klasične muzike, Džejn i ja smo znali da će izbor Ravelovog Bolera biti nešto radikalno. Klizači uglavnom biraju numere koje idu brzo-sporo-brzo, koje vode ka kraju na kome je veliko ura. Ali Bolero je bio drugačiji. Često smo se zagrevali uz njega i shvatili smo da bi bilo savršeno kada bismo uz njega napravili koreografiju”, objašnavao je Din.

Međutim, čim su izabrali numeru Britanci su znali da spremaju nešto van vremensko. Iz prostog razloga što čuveni Bolero traje 18 minuta, a oni su na raspolaganju imali svega četiri. Uspeli su zahvaljujući stručnjacima da ga svedu na četiri minuta i 28 sekundi, a da pri tom ne ugroze tempo numere.

Tih 28 sekundi viška iskoristili su da stvore malo magije, otpočinjući koreografiju na kolenima. Dobro su znali da će vreme krenuti da im se meri tek pošto klizaljkama dotaknu led. Zato su na početku oštrice držali što dalje od površine.

A onda je krenuo ples. Igra kakva do tada nije viđena i koja će se teško ponoviti. Čista umetnost.

“Došli smo u Sarajevo kao sportisti, ali smo, kako je vreme prolazilo, postajali svesniji pokreta i klizanje je preraslo u umetnost. Nije to bila samo fizička izvedba, postojao je narativ, tip priče kakav su imali Romeo i Julija. Bio je to vulkan koji je eruptirao, a mi smo morali da se penjemo da samog vrha kako bismo se bacili u večnost”, dodao je Din.

Pascal Rondeau, Getty Images

Umetnost su stvarali. Ona je bila na njima u ručno izrađenim konstimima. Umetnost su bili oni.

“Na dan kad smo nastupili, na Dan zaljubljenih, otišli smo da hale na rani trening. Pre nego što je bilo ko došao. Bilo je 6.30, mi smo plesali uz Bolero pred praznim gledalištem, ali smo na kraju čuli aplauz. Bili su to čistači”, prisećala se Džejn.

“Kasnije tog dana smo ležali umorni na ledu posle nastupa. Bio je to veliki osećaj olakšanja. Uradili smo šta je trebalo! Nismo mogli bolje. Tek kada smo pokupili cveće shvatili smo veličinu onoga što smo uradili. Čuli smo jak poklič. A onda još jači. Kraja nije bilo. Bilo mi je žao bilo koga ko je plesao posle nas.”

Bili su tog dana prvi koji su došli u halu i poslednji koji su iz nje izaši.

Odmah posle postali su profesionalci, klizanjem su se bavili kako bi od njega zaradili.

Deceniju su proveli u svetu profesionalizma, da bi se potom vratili u konkurenciju amatera, te na Igrama u Lilehameru osvojili bronzane medalje i uskoro se povukli.

Pre osam godine ponovo su nastipali u Sarajevu, obeležavajući u prepunoj dvorani “Zetra” 30 godina od jedinog olimpijskog zlata. Zatezala su kolena, zatezala su i leđa, ali Bolero je ostao Bolero.

LOCOG, Getty Images

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Budi prvi ko će ostaviti komentar!