Saletova era: Rekapitulacija uspeha Srbije 2013 – 2019.

Sečuan sos 26. avg 20198:30 > 14. nov 2021 11:29
fiba.basketball

Duda Ivković je 2007. godine spasio nacionalni reprezentativni košarkaški program i postavio ga na noge, a kada je šest turbulentnih godina kasnije Aleksandar Đorđević postao njegov naslednik, naišao je na unikatan stav javnosti.

Da je bukvalno bilo koji drugi trener sa identičnim trenerskim referencama potao šef stručnog štaba reprezentacije Srbije bio bi medijski šikaniran… Sa druge strane, postoji li čovek koji je manje “bilo ko” od Aleksandra Đorđevića u košarkaškoj Srbiji?

On je igrajući za različite timove reprezentacije Jugoslavije od 1987. do 1998. godine postao personifikacija uspeha nacionalnog tima, stekavši reputaciju čoveka kojem se može verovati u najtežim trenucima. Ti trenuci su najbolje ovekovečeni nezaboravnom partijom u borbi za zlato protiv Litvanije na Evrobasketu 1995. i trojkom Hrvatskoj u poslednjoj sekundi četvrtinala Evorpskog prvenstva dve godine kasnije.

Povezano

Briljantno razumevanje igre Đorđeviću niko nije mogao osporiti, ali je u trenutku preuzimanja državnog tima imao dve i po sezone vođenja seniorskih timova u karijeri – sa milanskom Olimpijom (tada pod nazivom Armani Džins) radio je od početka 2006. do juna 2007. godine, a u sezoni 2011/2012. vodio je Beneton iz Treviza, koji je usled ogromnih finansijskih problema imao loše rezultate, pa je čitav stručni štab otišao po završetku sezone. To je bio čitav trenerski CV ikone srpske i jugoslovenske košarke pre stupanja na čelo reprezentacije.

Trenutak je bio delikatan – znatno oslabljena Srbija je na Evrobasketu 2013. osvojila sedmo mesto, a ono je, uprkos izostanku mnogih igrača na čelu sa prvom zvezdom Milošem Teodosićem, u hronično strogoj sprskoj javnosti proglašeno za neuspeh. Selektor Ivković dao je otkaz nakon meča za sedmo mesto protiv Italije, a taj generano ne naročito bitan duel na prvenstvima doneo je jednu stvar, koja će se za budućnost pokazati veoma značajnom – plasman na Svetsko prvenstvo 2014. godine.

Đorđevićev glavni zadatak bio je plasman na Olimpijske igre 2016, o čemu je eksplicitno više puta govorio. Javnost pred taj Mundobasket začudo nije smatrala sve osim zlata katastrofom, a selektor je počeo da gradi novi tim na osnovama koje je ostavio Ivković.

fiba.basketball

Na jednom od mečeva koji su prethodili Mundobasketu u Španiji protivnik Srbiji u beogradskoj hali koja se tada još zvala “Pionir” bio je Novi Zeland. Đorđević je ušao u sukob sa krilnim igračem reprezentacije, za kojeg se smatralo da je jedan od sigurnih putnika na turnir – Vladimirom Micovim. Košarkaš je izbačen iz hale, odstranjen iz reprezentacije i od tog avgusta 2014. godine nije bio član državne selekcije. Prva velika Đorđevićeva odluka od stupanja na novo mesto ispostaviće se u narednim godinama kao veoma značajna.

Ne znam ni ja šta se dešava sa njim. Ovo je reprezentacija Srbije, dres su nosili i veći od njega, ali ne na kukavički način. Nema šta da se pojašnjava. Bilo koja reprezentacija Srbije da je u pitanju, to su zakoni odnosa i poštovanja prema dresu. Čovek nije hteo da se okrene kada sam ga zvao. Ovo je neprihvatljivo, neprimereno. Njegova kratka karijera je završena u reprezentaciji. Da ja o njemu da razmišljam, ne interesuje me. A ne interesuje ni njegove saigrače”, govorio je Đorđević tada prilično vatreno.

#related-news_0

Utisak je da je taj čin digao moral reprezentaciji, a situacija je bila vrlo slična onoj sa Svetskog prvenstva 2002. godine, kada je Svetislav Pešić na identičan način odstranio iz tima Vladimira Radmanovića.

Sastav Srbije na Svetskom prvenstvu 2014. godine bio je:

Bekovi: Miloš Teodosić, Stefan Marković, Stefan Jović, Bogdan Bogdanović;
Krila: Nikola Kalinić, Marko Simonović;
Krilni centri i centri: Nemanja Bjelica, Stefan Birčević, Nenad Krstić (kaputen), Miroslav Raduljica, Raško Katić, Vladimir Štimac.

Srbija je u prvoj grupnoj fazi na takmičenju lako savladala Egipat, nesrećno izgubila u neizvesnoj završnici protiv Francuske uz odličnu partiju Raduljice, a u trećem kolu relativno lagano pao je i nezgodni Iran predvođen razigranim Hamedom Hadadijem.

Usledio je ključni meč prve faze, a Srbija je smušeno izgledala protiv Brazila, protiv kojeg su Đorđevićevi izabranici delovali prilično nemoćno. Najviše zasluga u tome imao je Markinjoš Vijeira koji je fantastično šutirao. U poslednjem meču grupe favorizovana Španija nije ostavila mnogo nade Srbiji, koja je u ne naročito dobrom rasploženju dočekala nokaut fazu, gde joj je rival bila Grčka.

Getty Images Sport, Getty Images

Tada je krenuo nagli preporod igre srpskog tima na krilima pikenrola kojim je gospodario Teodosić, koji je u Španiji te 2014. godine verovatno igrao košarku života. Srbija je počela da šutira fantastično (trojke 9/17), Bogdanović je ubacio 21 poen, a Srbija je uprkos očekivanjima bila u četvtfinalu, a tamo ju je čekao dužnik iz prve faze Brazil. „Orlovi“ su bili u velikom zaletu, „zgromili“ protivnika sa 28 poena prednosti, a Teodosić je ubacio 24 poena.

Polufinale je donelo još jedan tim koji je Srbiju pobedio u grupi – Francusku, a Srbija je nastavila sa izvanrednim šutem. U prvom poluvremenu Srbija je blistala, Teodosić je gospodario terenom, ali je u drugom delu igre na scenu stupio Nikola Batum, koji je ubacio 8 od 12 trojki u napadu, a u odbrani bio zadužen za čuvanje Teodosića. Bogdanović je preuzeo odgovornost u finišu, pa je Srbija, veliki autsajder u osmini finala na turniru, bila u velikom finalu sa selekcijom SAD.

U borbi za zlato Srbija se držala dobrih pet minuta, a potom su Amerikanci predvođeni Džejmsom Hardenom i Kajrijem Irvingom napravili ogromu prednost koju su održavali do kraja susreta.

Teodosić je izabran u idealnu petorku turnira zajedno sa Irvingom, Batumom, Kenetom Faridom i Pauom Gasolom.

Selekcija Srbije prevazišla je očekivanja najoptimističnijih i u Beograd se vratila pobednički. Đorđević je na prvom izazovu preskočio nekoliko stepenika odjednom. Medalje su sada postale očekivanje.

Evrobasket 2015. godine održavao se u Hrvatskoj, Francuskoj, Nemačkoj i Letoniji, a situacija se drastično promenila – Srbija je na njega otišla kao jedan od favorita.

#related-news_0

Kapiten Krstić povukao se iz reprezentacije, a novi predvnodnik ekipe bio je i zvanično Miloš Teodosić. Na Evropsko prvenstvo putovali su:

Bekovi: Miloš Teodosić (kapiten), Stefan Marković, Nemanja Nedović, Bogdan Bogdanović, Dragan Milosavljević;
Krila: Nikola Kalinić, Marko Simonović;
Krilni centri i centri: Nemanja Bjelica, Zoran Erceg, Miroslav Raduljica, Ognjen Kuzmić, Nikola Milutinov.

Srbija je u grupi B igrala u Berlinu, a u prvoj fazi takmičenja redom je pobeđivala Španiju (simultanka Bjelice), Nemačku (Bjelica nadigrao Novickog u tvrdom meču), Island (29 poena razlike), Tursku (20 poena Raduljice) i Italiju (26 poena i 8 asistencija Teodosića).

U nokaut fazi se mora naglasiti da je Srbija imala sreće sa žrebom – protivnik u osmini finala bila je Finska predvođena mladim Laurijem Markanenom, a Srbija nije imala problema da uspostavi dominaciju u reketu, u kojem je bio odličan Miroslav Raduljica i postigao 27 poena. U četvrfinalu protivnik je bila Češka, koja je prethodno „razbila“ Hrvatsku, ali su „Orlovi“ imali odgovor na sjajnu igru Jana Veselog i Tomaša Satoranskog – Zoran Erceg bio je igrač odluke sa 20 poena, pa je Srbija došla do polufinala.

Meč koji je usledio verovatno je najveće razočaranje srpske reprezentacije od 2013. godine, kada je Đorđević stao na čelo tima, do danas – Srbija je bila veoma smušena protiv otkazima i povredama „okrnjene“ Litvanije, a stari rivali Srbije slavili su u neizvesnoj završnici i obezbedili plasman u finale. Teodosić i drugovi nisu se oporavili za meč za bronzu protiv Francuske, koja im se u tom meču revanširala za eliminaciju sa Mundobasketa iz prethodne godine.

Srbija je do polufinala briljirala, bila prvi favorit za zlato po mnogim predviđanjima, pa je osvajanje „drvene medalje“ primljeno kao neuspeh. Jedno je bilo jasno – Srbija je napravila jasan iskorak i sjajne partije iz Španije nisu bile fenomen jednog leta – srpska selekcija se vratila u elitu svetske košarke, a priliku za ispunjenje trogodišnjeg plana imala je u junu 2016. godine u Beogradskoj areni.

Tu se održavao kvalifkacioni turnir za Olimpijske igre, a Srbija je lako izborila plasman u Rio de Žaneiro u konkurenciji Češke, Letonije, Angole i Portorika. Tim dokazan na prethodna dva turnira predvođen Teodosićem dopunio je jedan supertalentovani centar koji je tek započeo NBA karijeru u dresu Denver Nagetsa. U Brazil na Olimpijske igre putovali su:

Bekovi: Miloš Teodosić (kapiten), Stefan Marković, Stefan Jović, Bogdan Bogdanović, Nemanja Nedović;
Krila: Nikola Kalinić, Marko Simonović;
Krilni centri i centri: Milan Mačvan, Stefan Birčević, Miroslav Raduljica, Nikola Jokić, Vladimir Štimac.

Srbija nije dobro igrala u grupi – u prvom kolu lako je pobeđena Venecuela, ali u drugom je Australija na čelu sa raspucanim Petijem Milsom bila mnogo bolja i lako slavila, a Raduljica je u Srbiji bio najefikasniji sa 25 poena. Usledio je meč sa Francuskom, Parker je na 30 sekundi do kraja postigao pobednički koš, a u poslednjim sekundama Bogdanović je promašio za reprezentaciju Srbije i „Orlovi“ su sa skorom od jedne pobede i dva poraza dočekali meč sa selekcijom SAD.

Hrabro je igrala Srbija – nakon odličnog starta Amerika je napravila veliko vođstvo koje je Srbija tokom drugog poluvremena polako stizala, a blistali su Teodosić i Jokić, koji je meč završio sa 25 poena i 6 skokova. Na kraju je Bogdanović imao trojku za produžetak, ali je tim SAD pobedio, neuporedivo teže nego dve godine ranije u Madridu. Srbija je sada imala samo jedan trijumf u četiri meča, a u poslednjem kolu Kina je pobeđena sa 34 poena prednosti.

Protivnik u četvrtfinalu bila je Hrvatska, koja je odličnim igrama u drugoj grupi osvojila prvo mesto na kraju, a meč je bio izjednačen do trećeg kvartala, kada je Bogdan Bogdanović imao sjajnu rolu koja je donela prednost Srbiji. U finišu je hladnokrvan sa linije penala bio Jokić i Srbija je bila u polufnalu, gde je igrala protiv Australije, koja je dominantno pobedila Litvaniju.

U tom polufnalu košarku je igrao samo jedan tim – Srbija je od samog starta odbranom „zlostavljala“ „Bumerse“, a i dalje nevereovatno zvuči podatak da je Australija za čitavo prvo poluvreme postigla tek 14 poena! Zakazan je novi finalni meč sa SAD, a Srbija se u njemu malo duže držala – čitavu prvu četvrtinu. Tada je Kevin Durent preuzeo stvar u svoje ruke i rešio pitanje pobednika. Na kraju je imao 30 poena, a Srbija je svoj trogodišnji plan ne samo ispunila, već i višestruko prevazišla. Cilj je bio plasman na Olimpijske igre, a igrači selektora Đorđevića su na njima osvojili srebrnu medalju izgubivši u finalu od izuzetno jakog tima SAD.

#related-news_0

Sledeća godina donela je Srbiji veliku priliku da se na Evrobasketu bori za zlatnu medalju, ali došlo je do velikog broja otkaza zbog povreda. Nikola Jokić objavio je da mora da provede leto pripremajući se za Denver Nagetse jer mu sledi godina u kojoj će se boriti za maksimalni ugovor, a zbog povreda selektor nije mogao da računa na Miloša Teodosića, Nemanju Bjelicu, Miroslava Raduljicu, Nikolu Kalinića, Nemanju Nedovića, Marka Simonovića, dok se Stefan Marković oprostio od nacionalnog tima.

Vladimir Lučić je konačno debitovao za Srbiju na jednom velikom turniru nakon karijere obeležene povredama, a Milan Mačvan bio je novi kapiten tima. Na prvenstvo su išli:

Bekovi: Stefan Jović, Vasilije Micić, Bogdan Bogdanović, Marko Gudurić, Branko Lazić, Dragan Milosavljević;
Krilo: Vladimir Lučić;
Krilni centri i centri: Milan Mačvan (kapiten), Stefan Birčević, Boban Marjanović, Ognjen Kuzmić, Vladimir Štimac.

Tim je bio potpuno različit od prethodnih i predstavljao veliku nepoznanicu. Činjenica je bila da je prvenstvo figuriralo kao jedno od slabijih u 21. veku, ali retko ko je mogao da zahteva od tima u kojem zbog povreda nije bilo šestorice sigurnih putnika išta više od četvrtfinala.

Ipak, igrači Aleksandra Đorevića otvorili su turnir vrlo dobro – Letoniju predvođenu Kristapsom Porzingisom i braćom Bertans Bogdanović je „razbio“ sa 30 poena, a potom je usledio otrežnjujući poraz od Rusije sa raspoloženim Aleksejom Švedom. Do kraja prve faze takmičenja Srbija se povratila pobedivši domaćina Tursku, a potom bez ikakvih problema i Britaniju i Belgiju. Predvodnici tima u napadu bili su Bogdanović i Marjanović, a igrom je odlično dirigovao Stefan Jović. Poraz protiv Rusa se nije ispostavio kao koban, pa je Srbija takmičenje u grupi D završila na prvom mestu tabele.

fiba.basketball

Treba naglasiti da je Srbija na drugom Evrobasketu zaredom imala dobar žreb, koji je i zaslužila osvajanjem prvog mesta u grupi, a prvi protivnik u nokaut fazi bila je Mađarska sa Adamom Hangom i Davidom Vojvodom, koja nije bila nimalo lak rival, ali je Srbija uz po 17 poena Kuzmića i Bogdanovića uspela da dođe do najboljih osam, gde je protivnik bila Italija. Srbija je dominanto došla do pobede protiv „azura“, a lider ekipe Bogdan Bogdanović ubacio je 22 poena.

Đorđevićeva Srbija je kao deo svog identiteta ustalila činjenicu da nijedan tim ne može da je pobedi dvaput na istom turniru, osim SAD. Kao što su 2014. cenu za pobedu nad Srbijom u grupi kasnije platili Brazil i Francuska, kao što je na OI u drugom međusobnom meču nastradala Australija, tako je sada Rusija ostala kratkih rukava, uprkos 33 poena Šveda. Bogdanović je imao 24 poena i Srbija je obezbedila plasman u finale i duel sa Slovenijom za zlatnu medalju.

U intenzivnom meču Srbija je uglavnom bila u zaostatku pokušavajući da obuzda neverovatnog Gorana Dragića, ali je u poslednjoj četvrtini uspela da se vrati u meč i na dva i po minuta do kraja ima nerešen rezultat. Dragić je stao, ali je Prepelič nastavio i Slovenci su stigli do prve medalje u istoriji.

Iako nesumnjivo ogroman uspeh, naročito imajući na umu brojne otkaze koje su zadesili srpski tim, trener Đorđević i igrači žalili su za činjenicom da su po treći put, na trećem velikom takmičenju, osvojili srebro i to protiv tima kojeg su „imali.“

Bogdanović, jedini igrač koji je u dresu Srbije bio na sva četiri velika takmičenja tokm „Saletove ere“, izabran je u najbolju petorku turnira zajedno sa neprikosnovenim najkorisnijim igračem turira Goranom Dragićem, njegovim bekovskim kolegom iz reprezentacije Lukom Dončićem, Aleksejom Švedom i Pauom Gasolom. Bogdan se nametnuo kao prva napadačka opcija tima i na poslednjem Evrobasketu bio je faktički vođa ekipe u Teodosićevom odsustvu.

Prvi put od 2012. godine Srbija u leto 2018. nije igrala veliko takmičenje, ali razlog nije bio loš rezultat koji je sprečio Srbiju da učestvuje na turniru, već činjenica da na programu nije bilo jednog od tri najveća turnira usled novog termina u kojem se održava Mundobasket.

fiba.basketball

Srbija je umesto toga igrala kvalifikacije u tzv. FIBA “prozorima”, a u njima uglavnom nije mogla da računa na najbolje pojedince – igrače koji nastupaju za timove iz Evrolige i NBA.

Kvalifikacije za Mundobasket, koje su mnogi opisali kao „mučne”, „zadesile” su svetsku košarku, a Srbija je provlačeći se kroz dve grupne faze ipak obezbedila put u Kinu. Nema mnogo smisla nabrajati pojedinačne utakmice, ali je pošteno nabrojati koji su svi igrači igrali sa Srbiju i svojim požrtvovanjem doprineli tome da se državni tim nađe na turniru, uprkos tome što su mnogi znali da su šanse da na njega lično odu minimalne.

Dres srpske reprezentacije nosili su:

Aleksa Radanov, Milenko Tepić, Marko Simonović, Milan Mačvan, Ivan Paunić, Vanja Marinković, Miroslav Raduljica, Stefan Birčević, Dejan Todorović, Stefan Peno, Ilija Đoković, Đorđe Gagić, Sava Lešić, Stevan Jelovac, Ognjen Jaramaz, Aleksa Avramović, Dragan Milosavljević, Nikola Milutinov, Vasilije Micić, Ognjen Dobrić, Boban Marjanović, Nemanja Bjelica, Nikola Kalinić, Nemanja Nedović, Stefan Jović, Branko Lazić, Nikola Jovanović i Miloš Teodosić.

I tako se približila 2019. koja je donela novo Svetsko prvenstvo, nove protivnike u grupnoj fazi, nove otkaze zbog povreda i novog kapitena, koji je dobro poznato lice.

***

Đorđević je i sȃm rastao uz reprezentaciju, pa je, dokazavši se brojnim velikim uspesima u državnom timu, došao i do odličnih angažmana na klupskom nivou – vodio je Panatinaikos i Bajern Minhen, a nedavno je postao trener Virtusa, koji planira da se pod njegovim vođstvom vine do nekadašnje slave.

Selektor Srbije tokom godina bez izuzetka je demonstrirao najveći trenerski kvalitet – prilagodljivost. Zatekavši igrački kadar i stil igre koji mu je ostavio Duda Ivković, Đorđević je brzo uvideo koja su mu oružja najrazornija – Teodosić sa loptom u pikenrolu okružen šuterima bila je glavna ideja srpskog napada. Ona se u zavisnosti od konteksta uvek menjala – 2014. pikenpop sa Krstićem bio je fantastično ubojit, dok sa druge strane godinama mnoge odbrane, naročito one bez snažnih i visokih centara, nemaju rešenja za Raduljicu kao “rolera” u istoj postavci sa Teodosićem.

KSS

Novi kapiten Srbije pod Đorđevićem u reprezentaciji igra bez premca najbolju košarku u karijeri, a slično važi i za još neke igrače poput Simonovića i ranije Markovića i govori na čast selektoru i odnosu koji je uspostavio sa timom.

Spomenuta prilagodljivost naročito će morati da dođe do izražaja posle 31. avgusta – Teo više nije tu, Bogdan je već dokazao da je spreman da kreira sa loptom u rukama, Marjanović na niskom postu je neodbranjiv za praktično sve reprezentacije osim SAD, Francuske i Španije, a najveću misteriju predstavlja način na koji će biti korišćena NBA zvezda Nikola Jokić. Minuti koje je Somborac proveo u pripremnim mečevima nisu dali definitvnu sliku o tome šta će tačno raditi jedinstveni plejmejker na poziciji centra.

Psihološki gledano, Đorđević radi izvanredan posao – tim je međusobno blizak, odaziva se reprezentaciji i deluje da je atmosfera istinski dobra. On pogađa pravu ravnotežu pritiska – stalno „maše ispred noseva” svojih košarkaša medaljama naglašavajući da je njihova dužnost da se bore za vrh, a sa druge strane ih oslobađa pritiska odmerenošću. Za skoro šest godina dodatno je učvrstio vrednosti reprezentacije koje je Ivković ponovo postavio 2008. godine – odgovornost, ambicioznost i ponajviše posvećenost.

Šta je Sale spremio za Kinu – navijači Srbije jedva čekaju da vide. Od kraja 2013. godine imamo dovoljan uzorak da zaključimo da Đorđevićeva Srbija može da bude mnogo kakva, ali ne i nespremna.