Pohvala navijaču srpske reprezentacije

Sečuan sos 26. avg 201922:54 > 14. nov 2021 10:38 0 komentara
KSS

U svetlu brojnih problema karakterističnih za balkansko podneblje na početku 21. veka, retke su stvari koje imaju nepodeljenu bezrezervnu podršku naroda – jedan od takvih fenomena je i košarkaška reprezentacija Srbije.

Nekada “plavi”, potom “crveni”, a sada opet “plavi” besprekorno komuniciraju sa svojim navijačima, istovremeno nose breme ogromnih očekivanja, a na kraju skoro svakog turnira vraćaju se dočekani kao junaci – prilično impresivno za malu zemlju poput Srbije.

O malo čemu se toliko žustro, opširno i nepokolebljivo raspreda u srpskoj javnoj komunikaciji kao o famoznom “spisku” – koliko plejmejkera, a koliko centara treba da ide na turnir, ko je zadovoljio, ko je dovoljno spreman, a ko nije imao očekivanu sezonu – sve se sažima več početkom kalendarske godine tokom koje se odigrava veliki turnir.

Pred svako Evropsko ili Svetsko prvenstvo, baš kao i Olimpijske igre, srpski ljubitelj košarke polako “pojačava gas” oko spiska kako godina odmiče, unosi korekcije, dodatke, ažurira spisak u sekciji za komentare informativnih portala svaki put kada dođe do povrede. Tokom priprema analizira izjave, a tokom pripremnih utakmica izlaže opsežne traktate o tome kako će sastav kročiti na parket na prvenstvu – dovoljno detaljne da je čudno kako ih i sam selektor ne uzima u razmatranje. A košarkaška reprezentacija Srbije osvaja medalje i, što je još bitnije, svake godine stiče nove i nove navijače.

I zaista, ma koliko banalno zvučalo, najveće oružje Srbije jeste godinama pažljivo uzgajana košarkaška kultura, koja rezultira samopouzdanjem srpskih reprezentativaca i nadilazi praktično svakog protivnika. Banalno zvuči zato što je iza svakog uspeha srpskih košarkaša u istoriji bio naporan rad, koji se nadovezao na sjajne tehničke sposobnosti uslovljene talentom, kao i fizičke predispozicije naroda sa ovog prostora, bez kojih bi, uprkos svoj toj košarkaškoj tradiciji, Srbija bila poput Filipina.

fiba.basketball

Međutim, ostali aspekti koji čine uspeh ne manjkaju brojnim drugim državama. One često imaju i bolje fizičke predispozicije od srpskog “bazena” igrača, neuporedivo veći izbor u mnogoljudnijim državama, a potencijalno najveću prednost ostvaruju na uslovima u kojima njihovi timovi rade – dobar primer za to su Nemačka ili Turska. Međutim, deluje da je presudan famozni “košarkaški gen” – proizvod spominjane košarkaške kulture, a njegov bitan graditelj je i proslavljeni srpski košarkaški fan.

Upravo to nezadrživo mudrovanje o napadačkom i odbrambenom identitetu, (pre)ozbiljno shvatanje sporta, ponosito i vrlo često iracionalno doživljavanje kvaliteta srpske reprezentacije imaju uticaja na stvaranje određenog mentaliteta koji donosi rezultate. Košarka je izuzetno popularan sport u Srbiji, i dalje iza fudbala, ali mu je veoma blizu – bliže nego u većini drugih evropskih zemalja. To rezultira činjenicom da mnoga deca počinju da se bave tim sportom inspirisana uspesima srpske reprezentacije. U suprotnom, ako bi ti uspesi počeli da izostaju, interesovanje bi jenjavalo, a spominjani “bazen” igrača bio bi sve manji. Kada bi procenat dece koja se odluče za treniranje košarke u Nemačkoj bio isti kao u Srbiji, veoma brzo bi se košarkaška slika Evrope i sveta drastično promenila.

I tu se ogleda značaj ozbiljnog shvatanja reprezentacije – košarka mora da bude uspešna u Srbiji da bi uopšte bila relevantna ili čak živa!

Gonzalo Arroyo Moreno/Getty Images

Jedna generacija školuje drugu – momci koji su igrajući za Aleksandra Đorđevića na poslednja četiri takmičenja četiri puta igrali polufinale odrasli su gledajući bravure upravo tog Đorđevića, trojke Milana Gurovića u Indijanapolisu i čarobnjaštvo Dejana Bodiroge protiv Karmela Entonija u Areni. Oni mlađi igrači iz sadašnjeg prvog tima Srbije sećaju se dok su kao srednjoškolci gledali Teodosićevu trojku sa deset metara preko Horhea Garbahose. Ikonični momenti se pamte, prepričavaju, pa usput malo i ulepšavaju, ali, što je u 21. veku i najbitnije, gledaju na Jutrjubu. Treneri decu od samih početaka podučavaju imajući u “malom mozgu” činjenicu da uopšte nije nemoguće da upravo drže trening budućem osvajaču medalje sa Evrobasketa ili Svetskog prvenstva.

Iz takvih trenutaka crpi se pomalo pleonastično “iracionalno samopouzdanje” – kada je Gregu Popoviću otkazalo skoro 20 NBA igrača, svaki košarke svesni Srbin je bez okolišanja pomislio “sada možemo da ih pobedimo”, a dileme nema da su to pomislili i momci koji su se nalazili na Kopaoniku, ma koliko bili spremni da iznova to opovrgavaju. Takav stav je potpuno očekivan u postojećoj kulturi koju je Miroslav Nikolić najkonciznije opisao vanvremenskom: “Šta se čudite, pa ovo je sve normalno!

Srpski košarkaški fan i dalje robuje nekim besmislenim mitovima poput “u NBA se ne igra odbrana, to je cirkus”, ali možda su baš oni i svojevrsna prednost “Orlova” – igrači Aleksandra Đorđevića istinski su svesni da mogu da pobede svakoga – ne doživljavaju to kao izlizanu floskulu. Srpski košarkaški fan im to omogućava – reprezentacija Srbije je prosto autoritet koji se u srpskom društvu ne dovodi u pitanje i apsolutno se nepodeljeno podržava. U velikoj meri navijači su zaslužni za mali broj otkaza među pozvanim reprezentativcima u srpskom timu u odnosu na rivale – košarkaška javnost u Srbiji ne prašta “izdaju” zvanu “hvala, ali ne hvala, selektore.”

I zato kada vaša koleginica sa posla, ona za koju bez greške znate da nije stručna ni u jednom košarkaškom pitanju, kaže da srpski igrač nije odigrao dobro pikenrol, ili kada vaš automehaničar pruži ne baš potreban i spretan sud o tome koga je sve Đorđević “morao” da uvrsti na roster – ne treba biti ciničan.

Kolektivna strast koju Srbija oseća prema tom sportu, neobuzdana ljubav koju narod poklanja košarkaškoj selekciji, uprkos “sitnijim” smetnjama poput nedovoljnog znanja, dovoljna je da lansira “Orlove” ko zna koji put do rezultata koji prevazilazi očekivanja.

Srpski ljubitelju košarke, ne rasipaj energiju na cinizam – prvenstvo će ubrzo početi, a tvoja podrška i tvoje košarkaško “ludilo” su ne samo dobrodošli, već posle svih turnira na kojima je Srbija blistala – jednostavno neophodni.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Budi prvi ko će ostaviti komentar!