Tinja duh stare košarke

Sečuan sos 14. sep 201912:25 > 14. nov 2021 10:41 0 komentara
fiba.basketball

U doba tehničkih i taktičkih inovacija, koje su košarku učinili naukom više nego ikad pre, delovalo je da sve manje mesta ostaje romantičnim igračima prošlosti koji su u stanju da čistom snagom volje i lepršavošću talenta pobeđuju favorizovane rivale.

„Moneyball“ je u aktuelnim košarkaškim dešavanjima apsolutni standard i već je odavno prevazišao fazu noviteta, a fizička spremnost je apsolutni imperativ. Vrlo teško možete zamisliti situaciju u kojoj tim toliko živi od dostignuća jednog igrača, i to onog koji deluje toliko manje snažno od rivala.

A ipak, takav tim je u 2019. godini došao do finala Svetskog prvenstva u košarci, predvođen 39-godišnjim centrom Šangaj Šarksa Luisom Skolom.

Deluje da se pomalo zaboravilo da je ključni kvalitet jednog igrača košarkaška veština. NBA i evroligaški timovi toliko se bave indeksom telesne mase, tempiranjem forme, pravilnim rasporedom treninga, uravnoteženom ishranom, hrpama papira sa nacrtanim akcijama i specijalima, hard-diskovima punim video materijala da ponekad „ne vide šumu od drveta“ – nekad igrač jednostavno odlično igra košarku i postiže mnogo poena.

Jasno je da su sve pobrojane stvari bitne i korisne, ali tehnički i taktički razvoj donosi samo bolje alate, koji su bez osnove koju treba da nadograde beskorisni. Na kraju neko mora tu loptu da zapravo i ubaci kroz obruč. A neobrijani gospodin uglavnom duge kose iz Buenos Ajresa svakako zna kako da to efikasno učini.

Profesionalnu karijeru počeo je 1995. godine u lokalnom Fero Karil Oeste iz argentinske prestonice, a posle tri sezone otišao je u Baskiju u kojoj je igrajući za Taukeramiku do 2007. godine stekao španski pasoš, dva zvanja člana idealne petorke Evrolige i status legende kluba.

Godinama je razvijao kvalitete koji su ga učinili košarkaški besmrtnim – to su prefinjena centarska tehnika, licem i leđima ka košu, i nezaboravni precizni šut sa poludistance koji se vremenom pretvorio u iznadprosečan šut van linije za tri poena.

Igrajući za Tau osvojio je jednu titulu prvaka Španije, tri Kupa kralja, jedan Superkup, dvaput je bio najkorisniji igrač prvenstva, a četiri puta član idealne petorke šampionata. U Evroligi je, osim dva izbora u najbolju petorku takmičenja, jednom bio i član druge petorke.

U NBA se otisnuo 2007. godine, kao 27-godišnjak, a prva stanica su mu bili veoma „šareni“ Hjuston Rokitsi – saigrači su mu bili prilično raznoliki: povređeni Jao Ming i Stiv Frensis, ubitačni Trejsi Mekgrejdi, vremešni Dikembe Mutombo i Bobi Džekson, nepredvidivi Rejfer Alston i pouzdani Šejn Batije i Čak Hejs. Ipak, Argentinac je lako osigurao svoje mesto u timu i na kraju ruki sezone bio je u petorci najboljih novajlija. Prilagodio se košarci u SAD – znao je da pred osvit tzv. „pejs end spejs“ ere neće imati toliko prilike da radi u niskom postu i postao je veoma eikasna „streč-četvorka“, a vrlo često i „streč-petica.“

Rokitsi su imali konkurentan tim, ali igrači Rika Adelmana usled brojnih povreda nisu dogurali dalje od prve runde plej-ofa. Ipak, Skola se ustoličio kao legitimni član jezgra dobrog NBA tima i overio sebi duži boravak u NBA. U teksaškoj ekipi igrao je do 2012. godine, a potencijalno vrhunski NBA tim zaustavile su povrede, pa su „Rakete“ krenule u renoviranje tima. Najbolja sezona za Skolu bila je 2010/2011, a tada je u proseku imao 18,3 poena i 8,2 skoka za oko 32 minuta po meču. Bio je starter na svakoj od 82 utakmice u regularnoj sezoni, ali tim nije obezbedio plej-of.

Kako je košarka u NBA evoluirala, igrač Skolinog skupa veština postajao je sve traženiji i bilo je jasno da usled odličnog šuta spolja u kombinaciji sa visinom može da igra u najjačoj ligi sveta dugo posle 30. rođendana. Krenula je nova faza karijere u kojoj je skoro svake sezone menjao klub – igrao je za Finiks Sanse, Indijana Pejserse, Toronto Reptorse i Bruklin Netse, uz sve manju minutažu shodno godinama.

Od 2017. do danas igra u kineskoj CBA, prvo za Šansi Brejv Dregonse, a od 2018. za Šangaj Šarkse gde naplaćuje sjajan košarkaški pedigre i na isteku četvrte decenije života.

U međuvremenu, daleko važnije, Skola je gradio jednu od najupečatljivijih reprezentativnih karijera u istoriji košarke. Za selekciju Argentine igra od 1999. godine, a osvajao je toliko medalja da ih je iluzorno i nabrajati. Treba reći da je jedino što mu nedostaje zlatna medalja sa Svetskog prvenstva – ona koja mu je umakla zaslugom Pešićeve Jugoslavije 2002. godine. Ima zlato iz Atine 2004. sa Olimpijskih igara, dva zlata sa FIBA Amerikupa, zlato sa Panameričkih igara, čak ima i zlato sa FIBA Dajmond bola.

U istoriji svetskih prvenstva slovi za jednog od najvećih – drugi je najbolji strelac svih vremena iza Oskara Šmita, a ukoliko bude proglašen za najkorisnijeg igrača turnira, postaće najstariji MVP Mundobasketa u istoriji. Trenutno je to nekadašnji jugoslovenski reprezentativac Ivo Daneu, koji je 1967. godine bio 30-godišnjak. Finale u Pekingu protiv Španije u nedelju biće mu 41. utakmica na Svetskim prvenstvima u karijeri – time će se izjednačiti na prvom mestu sa Brazilcem Masijelom Birom, koji je za selekciju svoje države igrao na svetskim smotrama od 1963. do 1978.

Ono što je zapravo najveći kvalitet je konstantnost – Skola uvek igra za reprezentaciju. Bez izgovora, bez opravdanih i neopravdanih razloga za odsustvo – Luis Skola je uvek tu. Otišli su Đinobili, Oberto, Delfino, Herman, Noćioni, Priđoni, Volkoviski, Skonokini…

Možda je i najveće zaveštanje Luisa Skole modernoj košarci to što je ostavio odškrinuta vrata romantičarskog poimanja sporta. Pored svih NBA zvezda deluje neverovatno da neko ko je sa profesionalnom karijerom krenuo 1995. godine može da bude nesumnjivo najbolji igrač finaliste Svetskog prvenstva. To nisu mogle da zamisle ni organizatori, ni prognozeri, ni sveznajuće kladionice, pa čak ni dežurni linearni mrzitelji koji uvek govore kako je sve ranije bilo bolje.

Luis Skola je „oskaršmitovski“ demonstrirao svim gledaocima finala da ponekad iskonskom veštinom koja se godinama razvijala uz nesumnjivi talenat može da se parira uslovima, mišićima i analizama. Najčešće ne može, ali ponekad baš može i čini takve uspehe daleko slađim.

I nije bitno da li će Argentina postati svetski prvak prvi put od 1950. godine. Skola je već dovoljno uradio da bez dileme može da se kaže – i dalje tinja stari duh košarke.

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Budi prvi ko će ostaviti komentar!