52 godine patnje: Koliko može Engleska u Rusiji?

Crtice 13. jun 201816:28 > 16:29
Gareth Copley/Getty Images

Engleski novinar Lajt Jusif kaže u intervjuu za Sportifico da je Garet Sautgejt pravi čovek za klupu reprezentacije Gordog Albiona.

Milennium – sponzor Crtica iz Rusije

„Postojala je bojazan da će na njega uticati ljudi iz Fudbalske asocijacije jer je vodio U21 tim pre A selekcije (više zbog toga što su svi ostali engleski kandidati užasni), ali na impresivan način dokazao je da je svoj čovek. Lepo artikuliše svoje misli, poseduje znanje, bistar je i otvoren za nove ideje i, što nije uvek slučaj, poštuju ga svi njegovi igrači“, kaže Jusif za Sportifico i dodaje:

„Pokazao je takođe i da ume se ljudima kada je ‘ugasio požar’ pošto je hiroviti Sterling tetovirao mašinsku pušku duž desnog lista – Sautgejt je medijsku oluju izdržao iskreno i govoreći zdravorazumski, a pritom je podržao svog igrača. To je bila dobrodošla promena posle recimo Glena Hodla, koji je pred Mundijal 1998. godine naterao Tedija Šeringama da pročita unapred pripremljeno saopštenje u kojem se izvinjava jer je otišao u noćni klub i spavao s jednom devojkon u večeri u kojoj je trebalo da bude u timskom hotelu, nedelju dana pre prve utakmice sa Portugalom“.

Engleska je bila šampion sveta 1966. godine, ali posle toga je bilo mnogo razočaranja.

„Da budem potpuno iskren, niko u Engleskoj ne očekuje dobar rezultat. Daleko su dani kada se nacija nadala da, kako je govorio lord Nelson “svaki čovek obavi svoju dužnost”. Dobar početak bio bi da izbegnemo poniženje. Kao što je Džon Kliz, poznati komičar iz Monti Pajtona, rekao u filmu Clockwise: ‘Nije stvar u očaju, očaj mogu da podnesem, nada je ta koja te ubija…“, ističe Jusif i nastavlja u dahu:

„Prošlo je 52 godine otkad je Engleska bila prvak sveta. Zaboravite dosadnu tiki-taku u Španiji, monopol u Nemačkoj, produženu dominaciju Juventusa u Seriji A, činjenica je da je Premijer liga najuzbudljivija na svetu, najgledanija, posledično i bogatija. Nijedna druga nije ni blizu, ceo svet gleda engleski fudbal – bio sam u majanskim ruševinama u Meksiku, na vrhu Ajers Roka u Australiji, na jednom vulkanu u Indoneziji, kao i na drugim mestima, a svi prvo žele da govore o Premijer ligi kada saznaju da sam Englez. I zašto je onda reprezentacija Engleske toliko prokleto očajna u pokušaju da osvoji takmičenje? To je pitanje od 64 miliona dolara“.

Na molbu da pokuša da pruži odgovor na to pitanje, Jusif kaže:

„Da li je posredi dominacija Premijer lige nad reprezentativnim fudbalom, legenda Liverpula i osvajač Lige šampiona 2005. Džejmi Karager jednom je rekao da mrzi da igra za Englesku. Da li je to nedostatak pauze u prvenstvu zbog koje su engleski igrači iscrpljeni u junu nakon što su deset meseci ratnici tri puta nedeljno u ligi u kojoj je svaka utakmica važna? Da li je razlog nedostatak dobrih, čak samo kompetentnih trenera na mlađim nivoima, što posledično stvara limitirane profesionalce (to se menja, ali biće potrebno i vreme i mnogo novca iz kase Premijer lige). Da li je to do toga što mladi milioneri jednostavno nisu dovoljno motivisani da daju sve od sebe za Englesku? Da li je do toga što mladići manje igraju fudbal nego ranije, pa im manje i znači? Novinar sam koji prati sve nivoe fudbala – od bazičnog i konferencija do Premijer lige, Lige šampiona i reprezentativnog fudbala i, kada gledam treninge mlađih kategorija, nijedno dete ne nosi dres Engleske, svi nose dresove premijerligaških timova i eventualno svog lokalnog. Nivo fudbala viši je u Ligi šampiona i ljudi su obeshrabreni posle 52 “godine patnje”, da parafraziram čuvenu himnu Eura 96 ‘Football’s Coming Home’ – ona je, usput budi rečeno, bila ironično predavanje sebe bolnom porazu, a ne patriotsko ushićenje kako je tada tumačena“.

Jusif, koji je pokrivao prethodna dva Mundijala, naglašava snage i slabosti Albiona.

„Snaga je u kolektivnom jedinstvu – nema igrača sa velikim egom i nema klika unutar tima, dok bi ranije igrači Mančester Junajteda i igrači Liverpula sedeli odvojeno, što nije baš od pomoći. Sven Jeran Erikson nije shvatio da je skandinavski model neprimenjiv na Engleze, tj. da tretiraš igrače kao odrasle i da jednostavno očekuješ da će raditi prave stvari, to ne funkcioniše u mentalnom sklopu Engleza… Fabio Kapelo otišao je u drugu krajnost i svojim striktnim režimom tretirao je igrače kao decu. U poređenju sa njima, Sautgejt neguje karakter ekipe na pravi način i zato bi trebalo da budu u idealnom stanju kada budu zajedno morali u bitku. Kao što je Arsen Venger rekao na jednoj francuskoj televiziji posle isključenja Dejvida Bekama u sudaru sa Argentinom 1998. godine: ‘Sada ćete videti tim koji se bori tradicionalnim engleskim duhom’. Takav duh značiće nam i u Rusiji“, kaže Jusif i dodaje:

„Osnovna slabost i dalje je nedostatak kreativnosti u sredini terena – Sautgejt nije pozvao Džeka Vilšera, iako pošteno govoreći ni on nije baš genije, ali to ostavlja vidljiv nedostatak talenta u veznom redu. Nije to toliko Sautgejtova krivica koliko je do toga što se kreativni igrači ne proizvode u engleskom fudbalu. Mogli biste da pitate “pa jesu li ikada i pravljeni takvi igrači“, ali ovom timu bi baš dobro došao Skols ili Gaskojn ili Brajan Robson… Ovako, nema nade ako želimo da se oslanjamo na kreativnost kada treba ‘otključati’ čvrste odbrane“.

Mnoge je iznenadilo i odsustvo golmana Džoa Harta sa spiska.

„Džo Hart nekada je bio odličan golman, ali onda se desilo nešto sa njegovim stavom prema igri i to ga je učinilo manje gladnim uspeha. On ima veliko ime, ali više nije veliki golman. Ako je Pep Gvardiola odustao od njega jer Hart nije želeo da radi na svojoj igri sa loptom kako bi postao ‘golman-libero’, zašto bi trebalo očekivati da Dejvid Mojs ili bilo ko drugi izvuče nešto više od njega. Uz to, Hartu u potpunosti nedostaje šarma i šmeka – tokom Eura 2016. godine odbio je da govori o tome kako su u timu igrali pikado kao način da se opuste slobodnim danima, a izgovor je bio da je to ‘tajna’. Sa takvim stavom neće mnogo nedostajati na terenu, a ni u miks-zoni“, zaključuje Jusif za Sportifico.

Engleska je u grupi sa Belgijom, Tunisom i Panamom.