Dosta više skrivanja: Pobeda, nego šta!

Crtice 24. jun 20184:52 > 5:03
Dean Mouhtaropoulos, Getty Images

Srbija i pored šokantnog poraza od Švajcarske sama kroji sudbinu na Svetskom prvenstvu. Odlučujući meč igra protiv Brazila u Moskvi 27. juna i ukoliko pobedi obezbediće prolaz dalje bez obzira na ostale rezultate.

Milennium – sponzor Crtica iz Rusije

Samo da Brazil ne pobedi Kostariku, da slučajno ne odlučujemo sa Brazilom o prolazu, da izbegnemo Nemce u osmini finala, da izbegnemo… Ovakve rečenice mogle su se čuti po nekoliko puta u manje od 24 časa tog kobnog petka, koji se završio na kraju najgore moguće po Orlove. Golom Đerdana Šaćirija Švajcarska je pobedila Srbiju i ne samo da je izabranicima Mladena Krstajića izbila direktan plasman u osminu finala, već ju je pretekla na tabeli i dovela u situaciju da mora da se „vadi“ protiv Brazila.

To je scenario koji je svako pre Mondijala želeo da izbegne. Jer, u glavama, kako navijača, tako i novinara i celokupne javnosti, unapred je bio upisan poraz od Brazila i sa njim se pravila kombinatorika. Ali kako su se odvijali rezultati, od onog remija Švajcarske i Brazila, pa sve do poraza Srbije u Kalinjingradu, došlo se do upravo tog scenarija, da protiv Brazila mora da se traži prolaz dalje. Koliko je to demoralisalo sve žive, može se videti po masovnim izlivima malodušnosti na sve strane.

A da li je sve tako crno? Naravno da nije. Srbija za razliku od jedne Argentine, potpuno sama kroji svoju sudbinu u poslednjem kolu. Ako pobedi, ne mora uopšte da gleda šta rade Švajcarska i Kostarika. Zar to nije smisao učešća na Svetskom prvenstvu? Da igraš protiv najboljih i da samo tvoj rezultat protiv njih bude dovoljan za prolaz? Zar je za ova 23 odabrana kazna da protiv najvećeg, najtrofejnijeg i najatraktivnijeg mogućeg protivnika igraš utakmicu za prolaz u narednu rundu na Svetskom prvenstvu? Meni to pre deluje kao nagrada za svakog čoveka koji počne da se bavi fudbalom, pa samim tim i za Stojketa, Baneta, Kolarova, Blekija, Duška, Matketa, Luku, Adema, Fiću, SMS-a, Tadića, Mitra i ostale. Valjda čitav život treniraš, odričeš se svega i svačega baš za ovakvu priliku, priliku da igraš sa velikim Brazilom i šansom da ga u jednoj utakmici izbaciš sa šamšpionata.

Ryan Pierse, Getty Images

Dokle ćemo više da se skrivamo, svi mi? Dokle ćemo da kukamo kako moramo da pobedimo neku veliku reprezentaciju, da se žalimo na žreb, jačinu protivnika itd. Dokle ćemo se baviti beskrajnim kalkulacijama i propuštati radost koju samo fudbalska utakmica može da pruži? Ne samo igrači, ne samo selektori, čelnici Saveza, već mnogo više svi mi, navijači, novinari? Pa zar nije sada prilika da u svećarskoj atmosferi dočekamo prvi eliminacioni susret naše reprezentacije u Rusiji, pa još protiv najizazovnijeg mogućeg protivnika?

Ovo je prilika da makar na jedan dan, upravo taj 27. jun, zaboravimo ko je na čelu Saveza. Zbog čega je smenjen selektor koji je Srbiju odveo na Mondijal i zbog čega je postavljen na njegovo mesto trener početnik. Zbog čega su na Prvenstvo otišli neki igrači koji nisu nipošto smeli umesto onih kojima je tu po svim zakonima fudbalske igre bilo mesto. Da zaboravimo, makar na taj jedan dan, ko dolazi iz Zvezde, a ko iz Partizana.

Alex Livesey/Getty Images

Sve i neka je taj Brazil ogroman favorit. I kao što kaže naš cenjeni Vladimir Novaković da naša desna strana nikako ne može sa njihovom levom na kojoj deluju Marselo i Nejmar. Nemamo takve asove, a oni ih imaju i puta dva. Sve to stoji, ali stoji da, ne da nije uvek pobeđivao Golijat, već je mnogo, mnogo puta bio obaran od Davida. Da li je bilo realno da se Nemačka spase tek u 95. minutu protiv Švedske? Da li je bilo realno da Španija strepi protiv Irana za tri boda? Da li je bilo realno da Island otkine dva boda Argentini a Mesi promaši penal? Da li je bilo realno da Kostarika savlada redom Italiju, Urugvaj i izbaci Englesku? Da li je bilo realno da Gana propusti priliku da golom sa penala u 120. minutu eliminiše Urugvaj? Da li je bilo realno da Italija nepostojećim penalom izbaci Australiju a kasnije osvoji svetsku titulu? Ili da Grčka postane šampion Evrope i dva puta pobedi Portugal sa Ronaldom, Figom, Ruijem Koštom, Dekom i to na njegovom terenu? Da Nemačka nadoknadi zaostatak 3:1 u produžetku protiv Francuske i na kraju pobedi na penale? Ili da Italija sa samo tri remija prođe grupu a potom postane svetski šampion? Sumnjam da su mnogi verovali da je realno da Nemačka u finalu Svetskog prvenstva pobedi Mađarsku posle preokreta iako je manje od dve nedelje ranije ubedljivo izgubila od istog protivnika? Da Brazil na svom terenu izgubi finale od Urugvaja, iako su mu igrala dva ishoda i vodio do sredine drugog poluvremena?

A da li je bilo realno da Jugoslavija, nipošto sa najjačim sastavom, sastavljena od samo srpskih igrača, bez glavnih uzdanica Hrvata, pobedi Brazil i to na južnoameričkom tlu u Montevideu 1930? Nisam siguran da se Tirke tada stvarno kladio na pobedu nad Brazilom, niti da je Boško Simonović istom suflirao da „prodaje tunele“ Brazilcima. Ali poenta te ekranizovane priče, koju smo svi zavoleli i zbog koje su mnogi počeli da se raspituju i za predratni fudbal je DA SU VEROVALI! Tirke, Moša, Milutinac, Bek, Balerina, Vampir, Nosonja, Gusar, Jakša, Teofilo, Baja Sekulić verovali su da su, makar dostojni najveće scene i da ako daju sve od sebe, igraju fudbal, da će na kraju biti zadovoljni. Oni se nisu uplašili Brazila, iako nisu sigurno bili spremni da stave ruku u vatru da mogu da ih pobede. To niko ne traži od izabranika Mladena Krstajića, već samo da VERUJU. Jer za velike stvari nije presudan kvalitet, organizacija, sistem, standard, koje jesu važne stvari, ali ih nisu imali ni „Urugvajci“, već prvenstveno vera. Ako mislite da ovo nije tačno, pogledajte još jednom utakmicu Nemačka – Švedska, ili svaku utakmicu Pancera.

Iskreno se nadam da sam poslednji put od nekog selektora čuo rečenicu „Rizikovali smo jer smo znali da nas čeka Brazil“. Kao da nas čeka sudnji dan ako sve ne rešimo do Brazila. Zaista se nadam da će od 27. juna biti konačan kraj kukavičluku, kalkulisanju, biranju protivnika. Po čemu se taj Brazil za nas razlikuje od Švajcarske? Pa i Švajcarci su šesti na FIFA rang listi i igrali su nerešeno sa Brazilom, pa je Srbija imala šansu u tom meču. Možemo se složiti da je Brazil favorit, da imaju na papiru bolji i jači tim. Možemo se složiti da ni na suđenje nećemo moći da računamo, što smo videli protiv Švajcarske. Ali makar neće suditi evropski sudija, niti južnoamerički, već neko neutralniji. Taj će možda i da prihvati sugestiju VAR ekipe. Mada, to i nije toliko važno, koliko da se odigra jedan muški meč, pa šta bude. Ne bi nam bio prvi put da slavno poginemo, kao što je to bilo protiv Maradone i ekipe u Firenci, ali makar je ostao osećaj ponosa.

I da ne zaboravim, Srbija može da prođe i sa remijem uz golove ukoliko Kostarika pobedi Švajcarsku. Ali što bismo razbijali glavu, dajte taj Brazil pa da se i mi malo poigramo. I da konačno pobedimo.