Uvek je sve isto

Darko 23. jun 201811:13 > 11:14
Ryan Pierse Getty Images

Nada je opasna stvar. Morali su da odigraju dobro protiv Kostarike da nas nateraju da zaboravimo da predsednik FSS nema nikakve veze sa fudbalom i da je postavio selektora koji je tog trenutka postao trener.

Asus – sponzor mundijalskih dnevnika

Morao je Sergej da bude taj koji se isticao, pa da se stvori ambijent „E,moj Musline“. Morali su da započnu utakmicu junački i da postignu gol u petom minutu, da posle toga nastave sa stvaranjem šansi. Morali su da prime dva gola iz kontre od ljudi od kojih bi najmanje smeli. Morali su opet da nam se narugaju. Morao je tu da bude i neki sudija specijalac. Moralo je, jer je to srpski fudbal. Uvek je sve isto.

Petak je dan koji smo dočekali u kolima, spakovani u mp3 format, vraćali smo se iz Nižnjeg Novgoroda. Odspavali smo nekoliko sati, odgledali Brazilce, javljali se u vesti i čekali duel Srbije i Švajcarske. Cviju i mene srpska družina čekala je u pabu Džon don. Pravo mesto za gledanje fudbala, sa zastavama najvećih engleskih klubova. Dok smo prelazili ulicu čula se srpska himna, uspeli smo da stignemo na početak. A. nas je odmah dočekao sa svojom idejom da će svaki gol Srbije biti propraćen turom votke. Nas petorica smo u centralnom delu paba, za ostalim stolovima su ljudi koji gledaju fudbal, ali su neopredeljeni, a pored nas je Švajcarac sa naočarama, bio je u društvu devojke.

Utakmica nije čestito ni počela, a konobar je već morao na posao. Orilo se u pabu, kasnije kad sam seo stekao sam utisak da smo možda bili isuviše glasni. Biće da je višegodišnja fudbalska frustracija samo izašla na površinu. Od tog trenutka, neko je zaustavio vreme. Prvo poluvreme je trajalo kao večnost, iako sam bio u odličnom društvu. Sa V. i A. pričao sam o svemu i svačemu, najviše o košarci koja nam je bliska, I. i Cvija su imali svoje teme na drugom kraju stola. Svi smo želeli da vreme brže prolazi, da što manje razmišljamo o fudbalu, iako je u tim trenucima sve bilo u redu.

Međutim, previše puta se dogodilo da iz „u redu“ status neobjašnjivo pređe u „ništa nije u redu“ da bismo mogli da prkosimo sudbini. Zato smo od nje bežali na sve načine i utočište tražili u svojoj tvrđavi, košarci. Stidljivo smo provirivali da nešto nije pošlo naopako, ali poluvreme se nekako završilo. Srbija je stvarno bila bolja, a opet je trajalo kao večnost. Otkad smo došli u Moskvu, Cvija hvali srpsku, a ja hrvatsku reprezentaciju. I on tvrdi kako Srbija može daleko da dogura. I sve vreme je govorio kako će Orlovi rutinski pobediti Švajcarsku, posebno posle Mitrovićevog gola. Ali nije dovoljno puta pogledao utakmice srpskog tima. Nije patio. Zato je nada opasna stvar, proizvodi patnju. Lično sam se uglavnom trudio da ne gajim nadu kad je srpska fudbalska reprezentacija u pitanju jer, ko još voli da pati? Ipak, opet me je prevarilo.

Clive Rose, Getty Images

Onako sporedno sam primetio da stalno dobijamo nekakve žute kartone. Inače ih sudije ne pokazuju u velikom broju na turniru, a posebno ne za onakve startove kakvi su bili srpskih fudbalera. Ali dobro, vodimo, sve je u redu, eto im žuti kartoni. Početak drugog poluvremena doneo je onaj osećaj u telu. Ljudi koji su meteoropate mogu da naslute kad će nevreme. Ako je tako, ja sam srbijopata, mučnina u stomaku jasan je znak da će nešto poći naopako. Primili smo gol iz kontre jer su srpski igrači ostali zbunjeni na protivničkoj polovini. Čim je počela akcija rekao sam A. da nije dobro, da se premalo igrača vratilo u odbranu, on me je smirivao, a kad je Kolarov blokirao šut, bilo mi je drago što je u pravu. Međutim, svi srpski fudbaleri su bili u kaznenom prostoru, niko nije istrčao na Džaku koji je ostao sam. Šut je njegov najjači adut – 1:1.

To je onaj Granit Džaka koji je dijagnoza Arsena Vengera u poslednjih nekoliko godina, koja jasno određuje da Francuz nije bio kao nekad. Džaka, čovek za koga je teško navijati i kad je na vašoj strani, jer odigrava prvo što mu padne na pamet i na vrhunskom nivou fudbala donosi više štete nego koristi. Teško je bilo gledati ga kako šakama stvara krila crnog orla. Za njega kao čoveka i fudbalera je tužno što je to najveći trenutak u njegovoj karijeri jer je podlegao najnižim strastima. Kaže da nije želeo da provocira protivnika. Postigao je taj momak još golova u svojoj karijeri, ali nijedan nije proslavio na ovaj način. Mrzim kad mali ljudi dobiju veliku scenu. Zato uglavnom ne dozvoljavam da me obuzme fudbalska nada jer su moje ekipe retko do sada male ljude ostavljale na mestima koja im pripadaju.

Sada već svi gledamo utakmicu i manje pričamo. Cvija i dalje tvrdi da ćemo pobediti, lako je njemu, Hrvatska je veče pre toga dala tri komada Argentini. A. naručuje turu i posle švajcarskog gola, da razbijemo maler. Ipak, potrebna je drugačija tura. Ona koja će našim igračima uliti veru da mogu do pobede, da im objasni da primljeni gol na početku drugog poluvremena nije automatski i kraj utakmice. Pre neki dan sam pričao sa Slavenom Bilićem na tu temu i složili smo se. Mnogo je gore primiti gol na početku drugog poluvremena nego na kraju prvog. Jer ako primiš na kraju, sledi poluvreme, pa trener može da motiviše igrače, da naprave plan za dalje. A ovako mora svašta da koriguje dok je igra još u toku. Još je ova srpska ekipa mlada i nije odigrala mnogo velikih mečeva pa da zna kako da se transformiše, a pritom ima i selektora nema mnogo iskustva u takvim situacijama. Dakle, u stomaku i dalje kuva, što je nepogrešiv znak da se ovo neće dobro završiti. Jedino što imamo je vreme, ali drugi deo meča mnogo brže prolazi.

Matthias Hangst, Getty Images

Onda se uključio još jedan činilac koji je gotovo neizbežan za srpske fudbalske neuspehe – sudija. Kakvi su se sve kontakti pregledavali putem VAR-a na ovom Svetskom prvenstvu, a nasrtaj dvojice Švajcaraca na Mitrovića nije. Brih je preventivno svirao faul u napadu, da ovi što sede za monitorima slučajno ne bi umešali svoje prste. Dakle, Mitrović je faulirao dvojicu Švajcaraca istovremeno. Feliks Brih je veoma iskusan sudija i ono što je radio u Kalinjingradu teško da je bilo slučajno. Sudio je kao klasičan specijalac, arbitar koji je poslat da nešto obavi, oni koji prate domaći fudbal, dobro su upoznati sa ovom kategorijom. U drugom poluvremenu Srbija nije imala mnogo šanse, što zbog oduzetosti u nogama posle Džakinog gola, što zbog očiglednog problema fizičke snage. Sada već samo čekamo da se utakmica završi. I. je Nišlija i uzda se u svog zemljaka Radonjića. Nekakav neutemeljeni optimizam se javio kad je on kročio na teren. Po principu, ma sad će on. Od toga nije bilo ništa. Međutim, ne može da ne valja malo, mora da ne valja do kraja. Šaćiri je pobegao Tošiću u 90. minutu za još jedna krila orla. Švajcarac sa naočarama je ponovo skočio. On ta krila nije ni primetio. Ko za koga ovde igra, ko za koga navija? Kad se sve završio i kad smo postali malo tiši, skupio je hrabrosti da nas pita da li smo iz Srbije. Čestitali smo mu. Nije njemu toliko dobro koliko je meni teško. Ali za njega igraju neke instant patroite koje vole da jedu iz zlatne kašike. Postoji jedan Švajcarac koji definiše pobede sa stilom, pobeđivao je i Srbina, a i ovaj njega. Bile su to epske bitke. A postoje i ovi ljudi.

Izašli smo iz paba da snimimo uključenje za vesti. A. nam je pomogao. Kakav koktel osećanja dok pričam da je Srbija ostvarila veliki uspeh plasmanom na SP. I sve je to tačno. Ali srpski fudbalski poraz uvek mora da bude najbolniji, uvek moraju da daju golove oni koji će pomisliti da su zbog toga veliki, uvek mora da se pojavi sudija koji je tog dana arhineprijatelj. Nije sporno što Srbija verovatno neće izaći iz grupe E u eliminacije, već što uvek mora da bude ovako. Koliko puta smo sportski oteli pobede koje nisu naše u košarci, a koliko puta je bilo obrnuto u fudbalu.

Cvija i ja smo uporedili srpski fudbal i hrvatsku košarku, to mu dođe na isto, znaš da ćeš na kraju biti povređen. Seli smo u taksi i došli u naš kraj grada. U prodavnici smo uzeli nešto za jelo. Standardno nam nisu dali pivo jer je bilo kasno. Međutim, tu su se našle dve devojke sa ruskim zastavama i njihov prijatelj Aleksej, koga je Cvija uredno zvao Sergej. Malo nenamerne simbolike u dozivanju Sergeja koji nije tu. U svakom slučaju, oni su nas odveli sa druge strane ulice, u malu gruzijsku radnju, gde su nam prodali pivo. I još su imali topao hačapuri. Da ne propadne veče. Seli smo sa njima u park na nekih 20 minuta, da popijemo pivo i pojedemo hačapuri. Cvija je komunicirao, ja sam gledao negde u daljinu. Otišli su. I mi smo ubrzo stigli u stan. Pivo je učinilo svoje. Zaspao sam.

Uvek je sve isto.