Novgorod, hrvatski srećan grad

Darko 2. jul 201815:30 > 15:31
Alex Livesey, Getty Images Sport

U trenucima dok kucam ovaj tekst, na ruskoj televiziji smenjuju se slike sa utakmice protiv Španije, uz izjave aktera posle istorijske pobede. Rusi su svojim životima branili gol, a Španci beskrajnim dodavanjima čekali da se nešto desi.

Getty Images/Matthias Hangst

Asus – sponzor mundijalskih dnevnika

Utakmicu smo gledali u Nižnjem Novgorodu, u gruzijskom restoranu u blizini stadiona. Prosečan Rus ne zna mnogo o fudbalu, a u kombinaciji sa realnošću da protiv kvalitetnijeg rivala nemaju mnogo prostora, navijači u prostoriji bi ustajali sa stolica i kad bi njihovi igrači prilazili liniji na polovini terena.

Pošto je bilo i proužetaka, to je dalo vremena mnogima da se dobro zagreju, pa su penale dočekali u prilično glasnom izdanju. Inače, po ruskim lokalima je teško gledati fudbal. Ili je loš signal ili kasni po minut, dva ili je slika nejasna, juče je recimo komentator kasnio za slikom skoro minut. Kako im to uspeva, nemam pojma, ali znam da sam mnogo života potrošio čekajući na porpavljanje časovnika po ruskim košarkaškim dvoranama. Kad je Nižnji Novgorod igrao evroligu, utakmice su trajale uredno preko dva sata.

Akinfejev je levom nogom zaustavio šut Aspasa, usledilo je veliko slavlje. Čulo se i iz obližnjeg bloka zgrada. Rusi su vrlo limitirana ekipa, ali su silno motivisani kod kuće, selektor Čerčesov im je doneo potrebnu disciplinu, a imali su i sreću da izjednače na valjda jedini mogući način, iz slučajnog penala.

Julian Finney, Getty Images Sport

Došlo je vreme da se preselimo na stadion, sada je utakmica između Hrvatske i Danske možda još važnija, jer je prvi favorit ovog dela žreba eliminisan. Upadljivo je bilo da stadion nije bio pun. Bilo je sigurno pet, šest hiljada slobodnih mesta. Takođe, hrvatskih i danskih navijača je zajedno bilo ne više od pet hiljada.

Na tribinama su uglavnom bili Rusi, ali i Argentinci, koji očigledno nisu želeli da prodaju unapred kupljene karte, jer su očekivali da će biti prvi u grupi. Vreme je bilo prelepo, vetrić sa Volge je pirkao, a atmosfera na stadionu idealna da se odrema.

Alex Livesey/Getty Images

Realno, na ovom Mundijalu pravi ambijent proizvode samo Južnoamerikanci, možda još Islanđani. Na ostalim utakmicama atmosfera je kamerna. Stadion u Novgorodu je izuzetan, posebno kad je rasveta u pitanju i sve izgleda dostojno osmine finala Svetskog prvenstva, ali sama igra je bila daleko od spektakularne, a navijanja skoro da nije bilo. Pošto su se Rusi plasirali u četvrtfinale, na momente je odzvanjalo „Rasija“ i to je bilo sve. 

Selekcije Danske i Hrvatske su, usled rano primljenih golova, prešle na mnogo oprezniju varijantu fudbala u kojoj se nije baš uživalo. Sve je stalo u završnih pet minuta produžetka i penale. Delovalo je da će Luka Modrić završiti posao za neodlučnu Hrvatsku, ali je Šmajhel fantastično intervenisao. Međutim, snaga Hrvatske videla se posle tog promašaja. Nije bilo ni traga psihološkog pada, napali su iz sve snage i stvorili dve prilike. U tim momentima pokazali su da su ekipa sa stavom.

Alex Livesey/Getty Images

Tokom penala imao sam priliku da u svečanoj loži posmatram predsednika Hrvatskog saveza Davora Šukera u društvu prvog čoveka FIFA Infantina. U neposrednoj blizini bio je i Peter Šmajhel. On i Šuker proživljavali su prave drame, a Infantino se samo smejao. Za njega je ovo bila dobra zabava.

Pored nas je bio pripiti navijač Hrvatske koji je često malerisao svoju ekipu. On gleda na fudbal po principu „Dajte im tri komada pa da idemo na pivo“. Ali, kad god bi rekao nešto u smislu, ma sad je gotovo, sve bi krenulo naopako za Hrvatsku na terenu.

Tako je uglavnom bilo i tokom penala, ail je Subašić odbranio tri i tek to je bilo dovoljno. Nižnji Novgorod je grad koji baš i nema nekog šarma. Po ulicama se mogu videti trolejbusi iz sedamdesetih godina. Ipak, hrvatskim fudbalerima će ostati u najlepšem sećanju, u njemu su pobedili Argentinu sa 3:0 i obezbedili plasman u četvrtfinale Svetskog prvenstva. 

Hrvatska nije odigrala na svom nivou, ali je ipak prošla dalje, videla se zrelost ove generacije. Cviju i mene očekivao je već standardni put nazad u Moskvu. Ovoga puta je sve bilo brže i efikasnije, ako izuzmemo eskiviranje rupa po putu.

Stigli smo na pumpu u neposrednoj blizini rent a car firme, a tamo nas je u šest ujutro dočekao nasmejani Azamat. Ime koje odmah asocira na Borata, ali ovaj Azamat je Uzbekistanac. Fino smo se ispričali sa njim, skroman je i neposredan momak koji voli svoj posao. Prijala nam je njegova pozitivna energija u to doba dana, pošto smo bili izmoreni od napornog puta.