Dan 9: Srbija – Švajcarska ili cena škole

Vlada 23. jun 20188:27 > 8:29
Ryan Pierse Getty Images

Svaka škola se plaća, a škola igranja na velikim takmičenja je izuzetno komplikovana. Ona se održavaju tek na svake dve godine, traju relativno kratko i nije lako ni doći na njih. Zato se znanje mora steći veoma brzo.

Asus – sponzor mundijalskih dnevnika

Stručni štab Srbije morao je u finišu meča sa Švajcarskom da donese odluku. Odabrali su da se kockaju i izgubili su u tome. Ne kažem da se ne slažem sa njihovom odlukom, naprotiv, u ovim okolnostima i ja bih doneo istu (jer je potencijalni dobitak od datog gola – prolazak odmah – uveliko nadmašivao rizik od primljenog – svođenje šanse da remi sa Brazilom bude dovoljan na minimum). Samo, ja tu odluku donosim teorijski, a Krstajić i pomoćnici sada moraju da je brane i pred celom javnošću Srbije i pred sopstvenim igračima, od kojih su neki bili upadljivo nezadovoljni.

Utakmica godine za Srbiju završila se neuspehom. Za odlazak u osminu finala, prvu u ovom veku, Orlovi moraju da pobede Brazil. Ni manje ni više.

Po imenima igrača Srbija je ravnopravna sa Švajcarskom. Oba tima imaju etablirane fudbalere, ali posle Lihtštajnerovog transfera niko osim Matića ne igra za elitni evropski klub.

Međutim, Švajcarska ima nešto što Srbija ne može ni da sanja – sistem i kontinuitet. Još od kada je 2001. Kebi Kun iz mlade selekcije prešao na čelo najjačeg tima, Švajcarska je počela proces koji će je poslati u svetski vrh. Od 2004. oni su propustili jedan veliki turnir, EP 2012, kada je Otmar Hicfeld radio veliku rekonstrukciju tima i do Brazila odveo u suštinu iste ljude koje gledamo ovih dana.

Od 14 igrača koja je njegov naslednik Vladimir Petković izveo na teren u Kalinjingradu samo trojica nisu bila deo tima koji je Argentina penalima izbacila sa SP 2014 – Embolo, koji je tad imao 17, Akandži (18) i Cuber (22, debitovao prošle godine).

U tih 17 godina nacionalni tim vode tri čoveka, uvek sa jasnom vizijom pristupa fudbalu i koncepcijom na terenu. Zahvaljujući tome oni sada igraju sedmo veliko takmičenje od poslednjih osam (i na putu su ka trećem uzastopnom prolasku grupe), dok su u prethodnih 18 bili samo na dva.

U Srbiji je nešto takvo nezamislivo. U istih 17 godina selekcija je promenila tri imena, dve boje dresa, 13 selektora, plus tročlanu komisiju, plus Ćurčića još jednom. Vladmir Petković, čiji staž je i dalje najkraći od švajcarske trojke, protiv Kostarike izjednačiće broj mečeva koje je na klupi SRJ proveo Slobodan Santrač (43), od koga je u istoriji srpskog i jugoslovenskog fudbala duže radio samo Ivica Osim.

Švajcarska u modernom dobu predstavlja sinonim za uspešnu kontrolu i destrukciju. U periodu 2006-2010. na tri vezana turnira oni su primili ukupno četiri gola na 10 utakmica.Na trinaest mečeva pred dolazak u Rusiju deset puta nisu primili gol.

Otvoriti meč protiv takve odbrane onakvom kanonadom i golom posle pet minuta veliki je uspeh srpskog tima. Bilo je dovoljno prilika da se razlika i poveća. Mitrovićevi skokovi, Tadićev šut, trenutak kada je Tošić ostao kratak za tri centimetra.

Međutim, nositi se u kontinuitetu sa iskusnijim i uigranijim rivalom sasvim je drugo pitanje. Švajcarci su vrlo brzo stali na loptu, preuzeli kontrolu i u velikoj meri uspostavili ritam. I oni su propuštali prilike – Cuber, Šaćiri, posebno fascinantni Bljerim Džemailji. Momak iz Tetova najbolje je koristio sistemske probleme Srbije, koja je ostavljala prostor među linijama.

Izjednačenje je, međutim, stiglo na šokantan način – iako su držali rezultat koji im treba, reprezenttivci Srbije dozvolili su rivalu kontru, prvi udarac uspešno je blokirao Kolarov, ali je na odbitak natrčao Džaka i Stojković nije imao šanse.

Matthias Hangst, Getty Images Sport

Bio je to prvi primljeni takmičarski gol aktuelnog selektora, a ono što je usledilo je donekle i očekivano – dobrih 15 minuta haosa, pre nego što je Srbija opet počela da preti. Kada je Kolarov poslao oštar centaršut na koji niko nije stigao, situacija je odisala osećajem da je to taj dan kad ništa neće. Koji minut kasnije Švajcarci su u dva vertikalna pasa iz srca svog šesnaesterca došli do toga da neuhvaljivi Šaćiri trči sâm ka Stojkoviću.

I ovaj gol bio je lep, taman koliko je proslava bila ružna. Srbija je mogla da ga izbegne da je sačuvala oblik i zadržala igrače na pozicijama koje su im najjače. Ipak, izmene koje su izvršene ovaj put su bile potpuno promašene, i na ličnom i na strateškom planu. Takve stvari se dešavaju, moglo je da se desi da neko od rezervi bude heroj.

Mesta za ljutnju, čak i razočaranje nema. Srbija po kvalitetu nije među top 13 evropskih selekcija i sve što su igrači prošli u ovom ciklusu vredno je naših čestitki i podrške. Nema dalje. Protiv Brazila šanse su minimalne, ali nada mora da postoji.

Brazil je svoju poziciju popravio teškim i kasnim trijumfom nad nejakom Kostarikom, u kojem ni igrači od 200 milion nisu izgledali primerno. U sredu uveče oba meča igraju se istovremeno i sve će biti moguće.

Rasplet će biti suludo zabavan, pogotovo zato što se pre grupe E iz nekog razloga igra F, pa će tim odmah po zauzimanju neke pozicije znati na koga ide.

Ako je u našoj grupi ludo razigrano i svašta može, biće potrebni kalkulatori, šta reći za hrvatsku grupu D, gde je Argentina ponovo u životu zahvaljujući pobedi Nigerije nad Islandom.

Bio je to meč u kome smo videli dve stvari koje smo znali – Island ne ume da napada, a Ahmed Musa ima jedno, ali kakvo oružje.

Slede još dva dana, a onda kreće rasplet. Pratićemo ga zajedno.