Heroj koji je želeo da ostane niko i ništa

Tony Duffy/ALLSPORT

Nije ni pomišljao koliko će devet dana u februaru 1980. godine uticati na njegov život, a ponajmanje na dalji tok istorije. Slavu nije želeo, štaviše prezirao ju je, ali ju je dobio. U skoro četiri decenije od tada distancirao se od svega, ali je ostao jedan od najboljih sportista svih vremena.

Što se tiče brzog klizanja, sve što je Erik Hejden postigao pre 38 godine do danas niko nije mogao ni da ponovi ni u jednom zimskom sportu. Osvojio je pet zlatnih medalja u Lejk Plesidu, više nego sportisti iz Norveške, Finske, Holandije, Švajcarske, Zapadne Nemačke, Italije, Kanade, Mađarske, Japana, Bugarske, Čehoslovačke i Francuske zajedno. I sve su to bila individualna odličja, a jedini sportista koji je uz njega došao do takvog dostignuća je Majkl Felps, koji je pre deset godina u Pekingu osvojio pet zlata u pojedinačnoj konkurenciji, uz tri u štafetama.

Tajna njegovog uspeha bila je u tome što nije bio opčinjen sjajem zlatnih medalja. Voleo je klizanje, takmičio se zbog sebe, to mu je jedino bilo važno. Želeo je pobede, ali nisu ga one pokretale. Njegov stav možda najbolje opisuje jedna izjava koja je potpuno nekarakteristična za sportistu statusa kakav je on imao.

Šta možete sa zlatnim medaljama? Više bih voleo da dobijem kombinezon za zagrevanje. To je nešto što bi mi bilo od koristi. Zlatne medalje samo stoje tu. Kada ostarim, možda ću ih prodati ukoliko mi bude potreban novac“, rekao je Hejden posle osvajanja svog petog zlata pre tačno 38 godina.

Mogao je da bude hokejaš ili fudbaler, ali je sudbina htela da postane brzi klizač. Više puta je rekao da bi se držao hokeja da je želeo da postane slavan. Samo što kada ste preodređeni za nešto tako veliko, vi se ni ne pitate po pitanju reakcije kakvu ćete izazvati. A njegova dostignuća dovela su do opšte ludnice u Sjedinjenim Državama, pa ne čudi što je dve decenije kasnije zaslužio svoje mesto među najboljim sportistima XX veka.

Ono što je on uradio za nedelju dana ja sam postigla na svoja tri učešća na Olimpijskim igrama. Bio je čovek ispred svog vremena. Za mene je i dalje najveći“, rekla je legendarna Boni Bler, koja je osvojila pet olimpijskih zlata na Igrama 1988, 1992. i 1994. godine.

Hejdenova priča počinje u Medisonu, gradu u državi Viskonsin, koji danas ima oko 250.000 stanovnika. U ranim tinejdžerskim godinama između tri sporta opredelio se za brzo klizanje, a vrlo brzo je bilo jasno koliko je opčinjen. Trenirao je po pet sati dnevno, kako na ledu, tako i u svom podrumu, a nagoveštaj onoga što sledi pokazao je kao 17-godišnjak na Zimskim olimpijskim igrama u Insbruku 1976. godine.

U prestonici austrijske pokrajine Tirol bio je sedmi na 1.500 metara i 19. na 5.000. Od tada, sve je za njega krenulo uzbrdo, pa je samo godinu dana kasnije napravio veliko iznenađenje trijumfom u generalnom poretku Svetskog prvenstva. Mnogi su mislili da je to samo jedan trenutak njegovog sjaja i da neće moći da ga ponovi. Koliko su se samo prevarili…

Usledila je još jedna titula, a potom još jedna, ali interesovanje za brzo klizanje u Sjedinjenim Državama praktično nije ni postojalo. Više ljudi iz Norveške ili Holandije je znalo za Hejdena, nego onih koji nisu iz njegovog rodnog grada. Poznavaoci su mogli da predosete šta ih čeka u Lejk Plesidu, ali je pravo pitanje bilo da li je iko bio spreman za to što će se desiti. Hejden sigurno nije znao šta ga čeka.

Tony Duffy/ALLSPORT

Bio je 15. februar kada je Hejden osvojio svoje prvo olimpijsko zlato, i to na 500 metara, disciplini u kojoj je bio najlošiji. Sa ove distance teško da može da se kaže da mu je išta loše išlo. U direktnom okršaju za zlato, američki klizač je pobedio aktuelnog olimpijskog šampiona i svetskog rekordera Jevgenija Kulikova. U cilju je imao 34 stotinke prednosti, pošto je posle poslednje krivine uspeo da nadmudri Rusa, koji je tada napravio i malu grešku.

Na putu do tog zlata upisao je novi olimpijski rekord, a na novo najsjajnije odličje čekao je do sledećeg dana. Bila je to trka na deset puta dužoj deonici, a scenario je bio sličan kao dan ranije – pobedio je svetskog rekordera, ovoga puta Kaja Arnea Stenshjemeta, samo što je razlika između njih dvojice bila daleko veća i iznosila je više od jedne sekunde. Usledila su i zlata i olimpisjki rekordi na 1.000 i 1.500 metara, a posebno zanimljiva bila je trka u kojoj je stigao do svog četvrtog najsjajnijeg odličja.

Usred nove borbe sa Stenshjemetom, Hejden je zakačio jedno ulegnuće u ledu i praktično se sapleo. Srećom, to ga nije zaustavilo, izgubio je samo nekoliko stotinki i nastavio put ka novoj tituli. Ono što je moglo da zaustavi američkog klizača na pohodu na novo zlato nije bilo ništa drugo do nesanica. Veče pre svoje poslednje trke, Hejden je bordio američke hokejaše protiv Sovjetskog saveza, a zbog uzbuđenja nije uspeo da sklopi oči ni na minut.

Ispostavilo se da besana noć nije ostavila nikakve posledice na njega, naprotiv. Posle doručka odjurio je na trku na kojoj je praktično demolirao svetski rekord na 10.000 metara. Za nešto više od šest sekundi nadmašio je prethodno najbolje vreme, koje je sada iznosilo 14:28.13 minuta. Niko nije očekivao da će doći do tog rekorda, ponajmanje on. Ispostavilo se da je to bio kraj, pošto je Hejden odmah posle osvajanja petog zlata objavio povlačenje na kraju sezone.

Tony Duffy/ALLSPORT

Jednostavno, njegova želja da pobegne od slave i ludnica koja ga je okruživala zbog njegovih uspeha naterale su ga na takav korak. Postavio je standarde koje niko nije mogao da pomeri, čak i da je pokušao. Pokazao je posvećenost i zrelost, iako je u trenutku kada je postao petostruki olimpijski šampion imao tek 21 godinu. Olimpijske igre je smatrao precenjenima, ali je obožavao klizanje, a to je bilo najvažnije.

Možda da je sve ostalo kako je bilo, da mogu da ostanem nepoznat u jednom nepoznatom sportu, možda bih želeo da nastavim da klizam. Zaista sam najviše uživao kada sam bio niko i ništa“, rekao je Hejden.

Od klizanja se oprostio drugim mestom na Svetskom prvenstvu, a iako je dobio brojne ponude sponzora gotovo sve ih je odbio. Okrenuo se biciklizmu i pokušao da se kvalifikuje za Olimpijske igre u Moskvi 1980. godine, ali nije uspeo. Čak je jednom prilikom rekao da bi ignorisao bojkot američki bojkot Igara u Moskvi, naglasivši da sport i politika ne treba da se mešaju.

Postao je šampion Sjedinjenih Država u biciklizmu, a 1986. godine je učestvovao na trci Tur d’Frans, samo što zbog zastrašujućeg udesa nije uspeo da ga završi. Potom je došao do svog najvećeg dostignuća, kako sam kaže, diplomirao je na Stenfordu i postao ortopedski hirurg, a radio je i sa Sakramento Kingsima. To ne znači da se potpuno odvojio od brzog klizanja, zapravo veliki broj onih koji završavaju na njegovom operacionom stolu su klizači. Jedan od njih je i Džej Ar Selski, osvajač jednog olimpijskog srebra i dve bronze.

Koga biste želeli da se brine od vas ako ne od bivšeg brzog klizača? On zna šta radi, stara se da ostanem pozitivan. Sama ideja da je on moj doktor zvuči neverovatno, njegovo mišljenje vredi više nego od običnog lekara“, rekao je Selski pre devet godina, kada je zaradio povredu kolena.

Kada neko uđe u njegovu ordinaciju u Park Sitiju nikako ne bi mogao da nasluti da ispred njega stoji petostruki olimpijski šampion. Svojim dostignućima se ne hvali, ostao je pri svom stavu da slava nije nešto što je želeo. Svoje sportsko iskustvo iskoristio je na najbolji mogući način, da bi pomogao sportistima da se izbore sa povredama. Pristup hirurgiji mu je isti kao i brzom klizanju – sve pokušava da vizualizije od početka do kraja, što je radio dok se takmičio.

Imao sam dobar život, ne mogu da se žalim. Imao sam sreće i cenim to, zaista. Kada se prisećam, i dalje se štipam i govorim da sam imao sjajne prilike, ali i da mislim da sam doneo pametne odluke“, istakao je Hejden.

Niko nikada nije klizao jednako brzo kao Erik Hejden, a pitanje je da li će se neko takav ponovo pojaviti. Takmičio se iz ljubavi, ne zbog slave i baš zato je postao najveći. Ostvario je sve što je želeo, a šta drugo čovek može i da traži osim ispunjenog i srećnog života.