Tišinu, molim

ATP 7. nov 201914:56 > 15:01
Dean Mouhtaropoulos/Getty Images

„Ne progovarajte, osim ako ćete tako unaprediti tišinu“.

Ovaj citat nepoznatog autora je moj prijatelj teatralno izgovorio svojoj ženi dok mu je nešto zvocala, više kao fazon. Nije ga ukapirala. Ali nije to poenta ove priče.

Povezano

 Dok fudbaler šutira penal, a košarkaš slobodno bacanje, skijaš prolazi kroz cilj i bokser šalje aperkat, masa je u transu. Urlici, zvižduci, bubnjevi i dlanovi paraju uši. Ali kad teniser izbaci loptu za servis, tišinu može poremetiti samo kašalj gledaoca sa žutim nikotinskim prstima. Kao da vreme stane. I stoji, sve dok lopta prelazi preko mreže. Na planeti postoje samo dva bića koja mašu reketom i mala žuta lopta. Kad se poen završi, publika ima tridesetak sekundi za emocije. Šta izbaci za to vreme – izbaci. Onda opet vlast preuzima tišina.

Legenda kaže ovako… Tenis je nastao u Francuskoj, na kraljevskim dvorovima. U trenutku kada se igrač spremao da servira, uzviknuo bi „tenez“, imperativni oblik glagola držati (digresija – legenda dalje kaže da je tako tenis i dobio ime – Englezi su tu reč evoluirali u naziv sporta). U svakom slučaju, to je bio znak da se svi potpuno umire. Čak ni kralj, iz poštovanja prema igraču, ne bi ispio gutljaj vina u toku poena. Ako je to tačno, ako je kult tišine stvoren među plemićima sačuvan tokom toliko epoha (a prvi oblik tenisa pojavio se još u 12. veku), onda nije ni čudo zašto se i dan danas za ovaj sport kaže da je aristokratski.

Ali zaista, zašto se skoro jedino u tenisu zahteva potpuna tišina (dužno poštovanje šahistima, ali misaona igra koja ne znoji telo nije baš pravi sport)? Zbog koncentracije? Ok, ali zar nije isto tako potrebna već pomenutim košarkašima koji moraju da probace loptu kroz uski obruč ili bokserima čiji jedino perfektno plasirani udarac obara rivala? Zašto teniser ne bi servirao dok mu dva metra dalje bubanj probija uvo? Ili pokušavao da pogodi savršen forhend, a u pozadini vidi tipa koji maše rukama i pokazuje srednji prst? Završiću ovaj pasus ispunjen pitanjima odgovorom. Zato što smisao i poruka ove igre ne tolerišu histeriju i vulgarnost.

Clive Brunskill/Getty Images

U tenisu postoji uzan spektar zvukova. Sudijin glas kroz zvučnik, uzvici linijskih sudija, kontakt lopte sa žicama i podlogom, aplauz i poneki komentar navijača. I, naravno, sami igrači. I to prekomerno stenjanje Marije Šarapove & co. ljude uglavnom iritira. Jer, sve što remeti tišinu preko potrebe – u ovom sportu nije dobrodošlo.

Možda bi tenis imao neke sasvim druge legende da se ne igra u carstvu tišine. Možda bi Džimi Konors ili Ilie Nastase bili bukvalno nepobedivi. Vašarska atmosfera u publici direktno je uticala na njihove rezultate, najpozitivnije. Oni su utrčavali na tribine da bi započeli tuču ili poklonili devojci cvet. Možda bi Džon Mekinro ostao upamćen kao prosečan teniser. Jer, njega bi glasniji smeh u 24. redu totalno izbacio iz takta. Teniski bonton igračima ubrizgava ili usisava energiju. Uglavnom ono prvo. Za ovu igru treba biti satkan na taj način…

Ne progovarajte, osim ako ćete tako unaprediti tišinu“.

Zato se tenis gleda širom zatvorenih usta.