Šta treba da se dogodi da Ameri ne osvoje zlato u košarci?

Japanski vrt 24. jul 202112:00 > 15:39 16 komentara
Košarkaška reprezentacija SAD 2004. godine
Guliver Image / Image ID: 0001228226

Teško je u istoriji olimpizma naći dominaciju koja se može uporediti sa onom koju su Amerikanci uspostavili u košarci – na um padaju Kina i stoni tenis ili Kina i skokovi u vodu. Možda Južna Koreja i streličarstvo? Spisak je sigurno izuzetno kratak.

Amerikanci su izmislili košarku i najvećim delom njene istorije vodili su glavnu reč u toj prelepoj igri. Inovacije pravila su dolazile iz SAD, tehnički i taktički proboji su nastajali tamo i najbitnije – najbolji igrači su, uz veoma retke izuzetke, nastajali i igrali tamo.

Olimpijske igre:

Priznati tako nešto najteže pada nama – žiteljima zemalja koje su tokom decenija razvile košarkašku kulturu. Doprinela je jugoslovenska košarka, doprineli su Sovjeti, sve je to istina. Međutim, istina je isto tako da je „ostatak“ sveta gotovo uvek kaskao za reprezentacijom SAD, a naročito je to bilo očigčledno na olimpijskim turnirima.

Ne voli ostatak sveta činjenicu da Amerikanci sa toliko samopouzdanja, često i arogancije, pristupaju „odrađivanju posla“ na Olimpijskim igrama, ali još manje voli kada od njih izgubi sa više od 30 razlike. A izgubi, gotovo uvek.

Kada je Čarls Barkli 1992. godine pred turnir u Barseloni izrekao čuveno „Angola je u nevolji“, nije to bila nadobudnost. Zapravo, bila je, ali je uporište imala u bolno očiglednoj realnosti – ko će bre da pobedi „Drim tim“?

Ameri su osvajali zlata i kada nisu slali NBA igrače na Igre, a šta će se tek dogoditi kada budu igrali profesionalci?

Čarls Barkli
Guliver Image / Image ID: 0003720444

Istina. Senzacijom se smatra svaki ishod košarkaškog takmičenja na OI koji ne uključuje zlato oko vrata Amerikanaca i intoniranje „The Star-Spangled Banner“ na pobedničkom postolju.

Ali…

Ne bi ovo bio sport da ne postoji to „ali…“ – ono ima moć da generiše rasplete koji ponekad deluju nerealno. Baš se zbog tog „ali“ u realnosti dešavaju stvari za koje bismo, da ih vidimo na filmu, rekli:

Malo je glupo, ovo je potpuno nerealno, nikad se ne bi dogodilo stvarno.

Svašta može da se dogodi

Ponekad ne pobede oni koji imaju najveću bazu individualnog kvaliteta. Najčešće pobede, to je neporeciva istina, ali nekad se ispreče borbeniji, uigraniji, motivisaniji, sigurniji, pa, što da ne – mudriji.

Ženska košarkaška reprezentacija SAD trijumfovala je na poslednjih šest Olimpijskih igara i pravo bi čudo trebalo da se dogodi da ne dođu do sedmog uzastopnog zlata. Su Bird i Dajana Taurazi su nadomak osvajanja petog olimpijskog zlata!

Otkad je ženska košarka u sklopu Igara (1976. godina), Amerikankse su svaki put osvojile medalju kada su igrale – osam zlata, jedno srebro, jedna bronza i jedan bojkot.

Ovde „ali“ nije bil toliko snažno – kada god bi Amerikanke „zakazale“, zlato bi osvojila reprezentacija SSSR (Monteal ’76. i Moskva ’80, kada su Amerikanci bojkotovali). Poslednji put su „neamerikanke“ uzele olimpijsko zlato 1992. godine, a tada je slavila selekcija „Ujedinjenog tima“. Zlato su uzele predstavnice 15 nekadašnjih sovjetskih republika, izuzimajući Litvaniju, Letoniju i Estoniju.

Diana Taurasi, Sue Bird
Photo by Tom Pennington/Getty Images

A kada je reč o muškarcima? U tek četiri navrata se od 1936. godine i „Hitlerovih igara“ dogodilo da Ameri ne uzmu zlato u muškoj košarci.

Minhen 1972.

Amerikanci su do finala došli sa najmlađim timom u istoriji olimpijskih turnira, ali su u prošlosti bili toliko dominantni da niko nije ni pomišljao da im je zlato ugroženo. SAD su do tada stalno slale igrače sa univerziteta jer su Igre svojim statutom zabranjivale učešće profesionalcima.

Iako nije bilo NBA igrača, kao nijednom do tada na OI, Ameri su se plasirali u finale bez veće muke. Ukupni skor SAD na Igrama je u tom trenutku bio 63-0.

Kada se njihov sastav pogleda danas, osim Daga Kolinsa, teško da je bilo igrača koji će kasnije u NBA ostaviti dublji trag. Rusi su, sa druge strane, imali ozbiljan tim predvođen Sergejom Belovom, Aleksandrom Belovom i Modestasom Paulauskasom.

Olimpijske igre:

Mnogo bitnije od igračkog kadra, Sovjeti su imali ogromnu motviaciju – do tada su čak četiri puta osvojili srebro jer su ih u finalu OI dobijali najveći geopolitičko-košarkaški rivali. Kontekst je bitan – 1972. godina bila je možda i vrhunac Hladnog rata, u kojem je borba za zlato na OI bila mnogo više od puke košarkaške utakmice.

Svi uslovi su bili ispunjeni za nezaboravan okršaj na parketu, ali niko nije ni pomišljao da će se odigrati utakmica o kojoj su snimani filmovi i o kojoj se i danas diskutuje. Ukratko, i to baš ukratko jer bi čitava priča bila preduga, poslednje tri sekunde donele su neverovatnu dramu.

Kolins je ubacio drugo slobodno bacanje za vođstvo SAD 50:49, a SSSR je imao tri sekunde za poslednji napad. Usledillo je nešto neverovatno. Sovjeti su prvi put neuspešno krenuli ka košu rivala, ali je napad prekinut jer se stručni štab žalio da im nije dodeljen tajm-aut. Drugi put je lopta izvedena, Sovjeti nisu uspeli da kompletiraju dodavanje, ali je i taj napad poništen, upskos žalbama Amerikanaca. Oni su razmatrali da se povuku sa terena, ali na kraju su odlučili da se poslednje tri sekunde odigraju treći put.

Nisam želeo da izgubim utakmicu kasnije te večeri nekom administrativnom odlukom dok sedim na svojoj zadnjici“, izjavio je tadašnji selektor SAD Henk Ajba.

Košarkaška reprezentacija Sovjetskog Saveza
Guliver Image / Image ID: 0023005598

Lopta je ubačena u igru treći put, Ivan Jedeško je savršeno bacio dodavanje koje je preletelo skoro čitav teren, pas je uhvatio Aleksandar Belov i položio loptu u koš za do tada najveće iznenađenje u istoriji košarke.

Amerikanci su i dalje ogorčeni na suđenje u tom finalu, a dvanaestorica sovjetskih košarkaša su zajedno sa selektorom Vladimirom Kondrašinom postali zvezde u otadžbini.

Moskva 1980.

Igre u prestonici SSSR obeležio je bojkot 66 zemalja, među kojima je najveća sportska sila svakako bila delegacija SAD. Košarkaški turnir je oslabljen – nije bilo Amerikanaca, ali je zato tu bila prva alfa-verzija Jugoslavije.

Imali su plavi uspeha i ranije, ali prvi put su „eksplodirali“ u Moskvi sa snažnim timom koji je vodio veliki Ranko Žeravica.

KSS

Knego, Kićanović, Žižić, Nakić, Jerkov, Skorče, Slavnić, Ćosić, Radovanović, Krstulović, Dalipagić i Delibašić su u grupi pobedili Španiju, Poljsku i Senegal, zatim do finala bili bolji od Italije, Kube, Brazila i selekcije domaćina posle produžetka.

Protivnik u borbi za zlato Jugoslaviji bili su Italijani. Oni su, baš kao i Španci, Holanđani i neke druge nacije, protest izražavali time što nisu igrali pod svojom zastavom, već olimpijskim obeležjima. Vilalta, Menegin i drugovi su predstavljali jak test, ali Kićanoviću, Delibašiću i Dalipagiću nijedan rival nije bio dovoljno kvalitetan.

Slavilo se zlato od „Vardara do Triglava“ i bilo je jasno – rođena je supersila za naredne decenije. Činjenica da ovo nije bio neuspeh Amerikanaca ništa ne oduzima činjenici da je bio uspeh Jugoslavije.

Seul 1988.

Amerikanci su u Južnu Koreju poslali tim pun zvezda, ali budućih zvezda. Bili su tu Dejvid Robinson, Mič Ričmond, Deni Mening, Hersi Hokins, Stejsi Ogmon. U sastavu su bili i dvojica igrača po imenu Čarls Smit, a jedan od njih je bio među prvim strancima koji su ikada zaigrali za beogradsku Crvenu zvezdu.

Te 1988. postalo je jasno – igrači sa koledža više ne mogu da pariraju čvršćim i starijim igračima iz ostatka sveta. U polufinalu su ih eliminisali stari znanci. Za SSSR su igrali Arvidas Sabonis, Šarunas Marčuljonis, Aleksander Volkov, Rimas Kurtinaitis, Valdemaras Homičus, Tit Sok

Ovoga puta čudo nije bilo neophodno – Svojeti su prosto bili bolji.

Dejvid Robinson
Guliver Image / AP Photo/Susan Ragan

U meču za zlatnu medalju ovaj strašni tim bio je bolji od Jugoslavije Dude Ivkovića.

Bilo je to poslednje izdanje olimpijskog košarkaškog turnira u kojem učešće nije bilo dozvoljeno profesionalnim igračima, tj. NBA košarkašima. Kada je 1989. godine doneta odluka kojom se igranje na OI dopušta najboljim igračima sveta, Amerikanci su znali da moraju da reaguju i vrate olimpijsko zlato pod svoje okrilje.

Za Igre u Barseloni četiri godine kasnije oformljen je verovatno najbolji košarkaški tim koji je ikada hodao planetom, imao ogroman kulturološki značaj u specifičnom trenutku svetske istorije, ali to je neka druga priča.

Atina 2004.

Od te Barselone Amerikanci su ponovo uspostavili strahovladu. Do te mere su bili superiorni, da su se opustili po pitanju igračkog kadra koji su slali na velika takmičenja, ali možda više od toga, po pitanju uloženog truda na reprezentativnim takmičenjima.

Prvi je „Drim tim“ načela reprezentacija Argentine, pobedivši je na SP 2002. godine u Indijanapolisu. Međutim, svi se bolje sećamo ko je prvi „obezglavio“ Ameriku sačinjenu od NBA košarkaša.

Košarkaška reprezentacija SAD
Guliver Image / Image ID: 0001212150

Amerikanci su na Igre u Atini dve godine kasnije poslali prilično dobar sastav pod vođstvom Lerija BraunaTim Dankan i Alen Ajverson su bili lideri, a bili su tu i Ričard Džeferson, Majkl Finli, Šon Merion, Stefon Marberi… Apsolutni favoriti za zlato.

Ipak, videlo se da nešto ne štima – Amerikanci nisu imali igru kojom bi „samleli“ rivale, kao što su to radili 1992. i 1996, a donekle i 2000. godine.

U polufinalu su ponovo naleteli na Argentinu, tim koji ih je pobedio dve godine ranije. Ipak, bio je ovo jači tim severnoameričke selekcije, ali bili su jači i „Gaučosi“.

Emanuel Đinobili je blistao, pratili su ga Noćioni, Skola, Oberto, Herman i ostali… Amerikanci su na kraju morali da se zadovolje bronzom.

Sledeći put?

Posle brodoloma u Atini bilo je potrebno veliko ime koje će u red dovesti reprezentativni program SAD – selektorsko mesto povereno je slavnom Majku Kšiževskom, treneru ekipe univerziteta Djuk. „Kouč Kej“ je 2005. godine preuzeo reprezentaciju i, uz jednu kratku pauzu, vodio je do kraja OI u Riju 2016. godine. Za to vreme vratio je nadmoć Amerikanaca u svetu reprezentativne košarke, pre svega olimpijske.

Klupu je posle Kouča Keja preuzelo još jedno kolosalno ime američke i svetske košarke – Greg Popovič. On je do sada upisao jedan nastup na velikom takmičenju – Mundobasket 2019. godine u Kini doneo mu je katastrofalno sedmo mesto. Mora se naglasiti da je igrački kadar koji je imao na raspolaganju bio neuporedivo lošiji od onih sa kojima je Kouč Kej osvajao olimpijska zlata 2008, 2012. i 2016. godine.

Gregg Popovich
REUTERS / AP Photo/John Locher

U Tokio Pop dolazi sa timom koji je daleko bolji od onog koji je dve godine ranije u Kini žestoko podbacio. Durent i Lilard, ako ništa drugo, garantuju bolji rezultatog od sedmog mesta.

Da li je Popov olimpijski tim bolji od ijednog iz ere Kšiževskog? Vrlo očigledno nije, ali je ogroman favorit i neosvajanje zlata bi predstavljalo senzaciju.

Ali...“

Nikola Novaković (@nikolanvkvc)

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare