Veći od rvanja i skoro pa veći od medveda

Japanski vrt 4. avg 202110:00 > 17:02 15 komentara
Aleksandar Kareljin
Guliver Images/Image ID: 0000179993

Ima li prirodnijeg sporta od rvanja? Odmeravanje snage je u ljudskoj DNK – svako dete se razigrano rve sa drugarima čim dovoljno ojača. Čak i životinje to rade.

Rvali su se antički Grci, stari Egipćani, turkijski centralnoazijski narodi, Mongoli, žitelji zapadne Afrike, srednjovekovni Kinezi i praktično svi ostali. Neka vrsta rvanja je vrsti homo sapiens u krvi i vrlo je verovatno da i oni „netaknuti“ urođenici u prašumama Amazonije imaju neki svoj način rvanja.

Olimpijske priče:

Zato i nije čudno da je rvanje okosnica olimpizma – bilo je prisutno na prvim modernim Igrama 1896. godine, potom nije 1900. u Parizu, ali je tu od Sent Luisa 1904. do danas.

Teško da postoji logičnija sportska stvar od toga da se ljudi oprobaju u tome „ko je jači“, a da pritom slede zlatno rvačko pravilo – „ne povredi rivala“. Iz „olimpijskog rvanja“ je izvedeno mnogo potpuno novih sportova, a na Igrama imamo dve varijante – rvanje grčko-rimskim i rvanje slobodnim stilom.

Zašto je rvanje tolko nebitno široj javnosti van Olimpijskih igara? Možda će se neko pobuniti i reći da je to sport koji ima svoju publiku. Definitivno je tako, ali pitanje je na mestu – veoma se retko o rvanju govori kada nije olimpijska godina. Ili godina posle izbijanja pandemije, u ovom slučaju.

Olimpijski prvaci u rvanju su prave zvezde Igara, ovaj sport je tokom te dve nedelje bitan jer ima neprevaziđenu olimpijsku tradiciju – veliki je prestiž u pitanju. Međutim, kada je na programu Svetsko ili neko kontinentalno rvačko prvenstvo, interesovanje je mizerno.

Rvanje grčko-rimskim stilom
Guliver Images/Jan Woitas/picture-alliance/dpa/AP Images

Reći ću vam zbog čega je tako – rvanje ume da bude malo dosadno za gledanje. Naročito grčko-rimsko.

Ma koliko bio svestan da gledam neke od najžešćih, najsnažnijih, fizički i psihički najspremnijih sportista današnjice, ne mogu da se otmem utisku da bi sve moglo da bude znanto atraktivnije. Znam, verujte mi da znam, da su to takmičari koji zaslužuju svako poštovanje, devojke i momci koji možda treniraju jače od bilo kojih drugih sportista.

Sve znam, ali znam i da ne mogu da se zakujem za TV kada je na programu rvanje, kao kada je reč o nekim drugim borilačkim sportovima. Ma koliko poštovao ljude koje gledam.

Konfuzna pravila ne doprinose gledljivosti. Uveren sam da bi i sami rvači bili presrećni ako bi se neka pozitivna inovacija uvela u sport. Uzbudljiviji okršaji bi, ako ništa drugo, na duže staze bili blagotvorni za njihove bankovne račune.

Šta je rvanje grčko-rimskim stilom?

rvanje grčko-rimskim stilom
Guliver Images/Jan Woitas/picture-alliance/dpa/AP Images

Premisa je izuzetno prosta – poenta je oboriti protivnika na leđa i u toj poziciji ga zadržati ili pobediti na poene. Sve se dešava na strunjači kružnog oblika, a prečnik borilišta je devet metara.

Olimpijske priče:

Ako „zalepite“ obe protivnikove lopatice na strunjaču na jednu sekundu, automatski ste pobedili. Što se tiče prikupljanja poena, njih možete zaraditi obaranjima, oslobađanjem iz nezavidne situacije, prelaskom iz donje u gornju poziciju i kontrolom protivnika, a tu su i kazneni poeni. Postoje brone sitne promene pravila – one su konstantne i to je nešto što odvraća gledaoce i gnjavi učesnike.

Grčko-rimski stil rvanja se u odnosu na slobodni razlikuje po tome što je dozvoljeno isključivo korišćenje torzoa i ruku. Samo gornji deo tela možete koristiti da napadnete protivnikov torzo i ruke. Noge se, za razliku od slobodnog stila, ne koriste ni za napad, ni za odbranu. Da sumiram, morate da budete ozbiljno snažni.

Kao što sam spomenuo, najlepša karakteristika rvanja je da podrazumeva da nećete povrediti protivnika ni na koji način – nisu dozvoljeni udarci, poluge, ujedanje, čupanje.

Tokom duge istorije sporta istakli su se mnogi veliki rvači koji su ulivali strahopoštovanje rivalima. Nedavno je Kubanac Mihain Lopez osvojio četvrto uzastopno olimpijsko zlato – čovek vlada teškom kategorijom još od Pekinga. Tu je i Kaori Ičo – neprikosnovena „najveća svih vremena“ u ženskoj konkurenciji, a ima i drugih legendi.

Međutim, čak i u tako miroljubivom sportu, izdvojio se jedan takmičar kojeg su se svi istinski plašili.

Aleksandar Kareljin
Guliver Images/Image ID: 0000031273

„Treniram kao ludak! Stvarno, kao ludak!“

Biću iskren – da, vidim strah u očima svojih protivnika“, govorio je ruski rvač superteške kategorije Aleksandar Aleksandrovič Kareljin.

Zbog čega su se ti ogromni i snažni ljudi bojali 191 centimetar visokog rvača iz Novosibirska? Pa, pre svega zbog toga što je bio još „ogromniji“ i daleko snažniji od njih.

Kareljin je tokom svog takmičarskog vrhunca u rvanju grčko-rimskim stilom, koji je trajao od 1987. do 2000. godine, težio 130 kilograma. Bilo je to 130 kila, ne mišića – betona!

Ukoliko niste izbliza upoznati sa svetom rvanja, a verujem da mnogi, naročito mlađi, nisu, preporučujem tačku ulaska u taj univerzum – jutjub klipove Kareljinovih treninga.

Tu vidite čoveka koji hoda na plećkama, trči po snegu kroz šumu, nosi veliki frižider tamo-vamo. Klasična „Ivan Drago“ priča. Ne treba naglašavati, komentari ispod tih jutjub kompilacija puni su „čaknorisovskih dosetki“.

Kareljin nema noćne more, noćne more imaju Kareljina.“

Šta je Hitler kog đavola mislio kada je rešio da napadne Rusiju?

Poenta se lako shvati – njegovi treninzi na neutralnog posmatrača ostavljaju utisak dubokog strahopoštovanja. Poznat je Kareljinov citat o načinu na koji je shvatao trening – internet ga često reciklira prethodnih godina, ali je dragocen za neophodni kontekst.

Niko u potpunosti ne veruje da sam ja prirodan i da ne koristim doping. Droga koju ja koristim je to što treniram kao ludak. Stvarno kao ludak! Oni koji me optužuju da se dopingujem nijedan dan u životu nisu proveli trenirajući onako kako ja to radim svakog dana“, izjavio je Rus.

Getty iamges/Denis Doyle

Tokom karijere je na treninzima lomio ruke (triput) i rebra (13 puta), kidao grudne i druge mišiće, presecao jezik zubima, „maltretirao“ sopstvene uši. „Stara škola“, što se kaže.

Fizička sila kojom je raspolagao bila je veličanstvena, ali Kareljin nije bio samo snagator – formula njegovog uspeha bila je kombinacija čelične čvrstine, oštroumnosti i agresivnosti. Zbir ta tri elementa od Rusa je napravio najvećeg rvača grčko-rimskim stilom u istoriji.

Kareljinovu dominaciju najbolje oslikava skor u profesionalnim mečevima – slavio je u 887 navrata, izgubio je dvaput.

U Rusiji su ga obožavali, a mnogo se nije promenilo ni danas. Jedini je sportista u istoriji svoje zemlje kojem je triput povereno da nosi zastavu na otvaranju Olimpijskih igara. Spletom istorijskih okolnosti, iako je bio barjaktar na tri uzastopna otvaranja Igara, nosio je tri različite zastave (’88. Sovjetski Savez, ’92. Ujedinjeni tim, ’96. Rusija).

Kareljin je za sovjetsko i rusko društvo i danas simbol istinskog sportiste – osim neverovatnih uspeha na strunjači, on je i svoj život van trenigna i takmičenja podredio sportu. Doktorsku disertaciju na fakultetu sporta napisao je na temu odbrane od obaranja u rvanju.

Aleksandar Kareljin
REUTERS/Evgenia Novozhenina

Angažovan je i politički, član ruske Dume, prijatelj Vladimira Putina, ali to je neka druga priča. Poštovanje prema stamenom rvaču i danas prevazilazi granice Rusije i dovoljno je reći da je izuzetno voljen čak i u tradicionalno rivalski nastrojenoj Americi.

Zapravo, sve je u Kareljinovoj sportskoj karijeri savršeno. Dobro, osim tih groznih povreda… I poslednjeg meča!

Onaj poraz koji svi znamo

REUTERS/Vincenzo Pinto

Poslednji meč u Kareljinovoj profesionalnoj karijeri trebalo je da bude samo završni detaljčić – bilo je odavno jasno da je obezbedio status žive legende. Plasirao se u finale Olimpijskih igara u Sidneju 2000. godine. Protivnik mu je bio Amerikanac Rulon Gardner, korpulentni momak koji je odrastao na farmi u Vajomingu neretko vežbajući rvanje sa kravama?!

Naravno, Kareljin je bio ogroman favorit – u tom trenutku je imao profesionalni skor 887-1, a sedam godina mu niko nije uzeo ni poen! U finale je ušao kao trostruki uzastopni olimpijski, 12-struki uzastopni evropski i devetostruki uzastopni svetski prvak. Očekivala se nedvosmislena superiornost ruskog predstavnika.

Ipak, Kareljinov trijumf je izostao, a umesto njega se dogodilo jedno od najvećih iznenađenja u istoriji sporta. Kada pričamo o najvećim sportskim šokovima na um padaju pobeda Bastera Daglasa nad Majkom Tajsonom 1990. godine, Lesterova titula u Premijer ligi 2016, meč Robina Soderlinga i Rafaela Nadala na Rolan Garosu 2009… Činjenica da je Gardner osvojio zlato, a Kareljin morao da se zadovolji srebrom možda je još šokantnija.

Bila je to kombinacija više faktora, „savršena oluja“. Kareljin je bio umoran jer se već dvaput borio tog dana, a priča se i da je bio veoma bolestan. U svakom slučaju, nije uspevao da protiv veoma teškog Amerikanca kompletira svoj zaštitni znak – „Kareljin-podizanje“. Taj zahvat je bio karakterističan za niže kategorije jer se smatralo da je pretežak da se izvodi u najtežoj kategoriji.

Samo zamislite kako je to podići sa zemlje 130 kila teškog čoveka, koji se tom podizanju opire. Osim toga, on svakodnevno trenira kako bi mogao što bolje da se opire.

REUTERS/Yk/ME/HB

Meč se bližio kraju, ušao je u dodatni peroid, a Rus nije imao prednost. U jednom trenutku je promenio hvat, pustio je ruke na sekund pre nego što ih je ponovo spojio iza Rulonovih leđa, a po tadašnjim pravilima to nije bilo dozvoljeno. Pravila su stupila na snagu neposredno pre Olimpijskih igara i nisu se zadržala dugo posle njih, ali su bila jasna – Kareljin je gubio 1:0. Do kraja meča „Ruski medved“ nije uspevao da nadoknadi zaostatak i dileme nije bilo – Gardner je bio olimpijski šampion.

Posle meča je Kareljin ostavio patike na strunjači i tim simboličnim gestom tradicionalnim za rvanje poslao poruku svetu – najveći odlazi u penziju.

Mnogi od tada do danas Gardnera smatraju nekompetentnim srećnikom, koji se jednostavno našao na pravom mestu u pravo vreme i ušao u legendu. Previše je primamljiva priča da bi se ispustila iz ruku – momak sa sela je došao do olimpijskog zlata protiv najvećeg svih vremena tako što je imao sreće.

To jednostavno nije tačno – Gardner definitivno nije bio ni blizu Kareljinovog nivoa kada se pogleda čitava karijera, ali je bio veoma dobar rvač. Na sledećim Igrama u Atini Gardner je došao do bronze, povukao se posle tog uspeha, a sa tribina ga je borio upravo stari rival – Kareljin.

Rulon Gardner, Aleksandar Kareljin
Guliver Image/BB000927LM018

Srećan kraj bez srećnog kraja

Da li bi bilo „filmskije“ da je Kareljin pobedio i povukao se uz rusku himnu sa zlatom oko vrata? Ili je ovakav završetak bolji za priču – kraj u kojem trbušasti kauboj pobeđuje od stene odvaljenog asa?

Ne možemo znati, ali možda ni ne moramo da imamo savršeno spakovan narativ. To što Kareljinu nedostaje jedan delić slagalice, možda ga čini još prijemčivijim, ljudskijim. Sa druge strane, to što je Gardner sveden na jedno sjajno veče u Sidneju ne govori sve što treba da znamo o njemu. Neke priče su bolje ako se ne završe onako kako očekujemo.

Jednu stvar sigurno znamo – rvanje, sa svim svojim vrlinama i manama, predstavlja odličan poligon da se ispričaju priče. A to svakako jeste jedna od poenti sporta.

Nikola Novaković (@nikolanvkvc)

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare